Ako je suditi po izjavama i radnjama vladajućih struktura u Republici Srpskoj, kriminalizacija klevete i uvrede je gotova stvar. Možda bi eventualno u okviru predstojeće javne rasprave moglo da se razgovara o rasponu kazni. Demokratski ili ne!? Vidjećemo šta će nam budućnost donijeti.

1. Bez obrazloženja zašto se mora pristupiti kriminalizaciji

Ministarstvo pravde, koje je predlagač izmjena Krivičnog zakonika, nije dalo dobro obrazloženje i razloge zašto Zakon o zaštiti od klevete i Zakon o javnom redu i miru, koji su u primjeni u Republici Srpskoj, nisu dovoljni za efikasnu zaštitu ugleda i časti građana.

Već više od dvije decenije kleveta je kod nas regulisana u okviru građanskog prava i ovaj mehanizam zaštite se upotrebljava i funkcioniše u pravnom sistemu. Pojedinac nije ostavljen na cjedilu i može da traži da onaj ko ga je oklevetao odgovara pred sudom. Ovaj specifičan građanski postupak je mnogo brži i efikasniji, čak i za onog ko je oklevetan, nego što je to krivični postupak. Sudska praksa je vremenom obeštećenja ograničila na iznose od jedne do šest hiljada KM, i rijetko do 20.000 KM.

Uvreda je trenutno propisana kao prekršajno djelo prema Zakonu o javnom redu i miru, pa onaj „ko grubim vrijeđanjem drugog lica na političkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana” može biti kažnjen sa kaznom od 200 KM do 800 KM.

Ministarstvo je obrazlažući razloge za donošenje zakona samo naglasilo da određene zemlje propisuju krivična djela protiv časti i ugleda, a da je iznošenje neistina i ličnih i porodičnih prilika određenih kategorija prevazišlo svaku normu društveno prihvatljivog ponašanja i na svaki način obezvrijedilo ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekovu privatnost, kao i lični i porodični život.

Dakle, uopšte nisu dati stvarni razlozi, sem opštih mjesta, zbog kojih bi se trebalo pristupiti kriminalizacije klevete i uvrede. Nije urađena analiza dosadašnje primjene Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o javnom redu i miru, niti je naznačeno zbog čega su građanskopravna i prekršajnopravna zaštita neefikasne, pa je neophodno prebacivanje u krivičnopravnu sferu. Dalje od rečenice da je trenutno stanje prevazišlo svaku normu društveno prihvatljivog ponašanja, nije se odmaklo (država d’uradi nešto, da ne kažem).

Posmatrajući ovo, ostaje apsolutno nejasna kriminalizacija klevete i uvrede kroz odredbe Krivičnog zakonika.

2. Upotreba krivičnog prava gdje mu mjesto nije

Kada se ograničava sloboda izražavanja, u ovom slučaju kroz krivična djela klevete i uvrede, njena ograničenja moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog postupanja. Ona takođe moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo ono djelanje za koje je apsolutno neophodno da se ograniči. To da krivično pravo treba da bude posljednje sredstvo (ultima ratio) izvire iz načela legitimnosti ali i određenih odredbi u samom Krivičnom zakoniku.

Tako u ovom zakoniku stoji da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo za ona protivpravna djela kojima se prava i slobode čovjeka i druge individualne i opšte vrijednosti društva ustanovljene ustavom i međunarodnim pravom tako povređuju ili ugrožavaju da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude.

Dakle, ograničavanje slobode izražavanja, kroz Krivični zakonik, zbog narušavanja časti i ugleda, mora da dođe kao posljednje sredstvo, i to onda kada nema blažih rješenja.

Međutim, blaža rješenja postoje, i to u okviru građanskog prava, kroz već spomenuti Zakon o zaštiti od klevete, kojim se uređuju prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, i kroz Zakon o javnom redu i miru kojim se definiše grubo vrijeđanje drugog lica.

Veliko pitanje je i da li je ograničenje slobode izražavanja putem krivičnopravnog definisanja klevete u Republici Srpskoj neophodno u društvu koje želi da se nazove „demokratskim”.

Naime, svako ograničavanje slobode izražavanja treba da na tasovima vage pravilno uspostavi ravnotežu između suprotstavljenih pojedinačnih i opštih interesa. U tom smislu zaštita slobode izražavanja podrazumijeva i pravljenje razlike između izražavanja koje je šokantno ali ne i neopravdano pogrdno ili uvredljivo i izražavanja koje je usmjereno na kršenje prava i sloboda drugih. Ako neko poziva na nasilje i mržnju putem svog govora, on treba biti krivično sankcionisan, jer njegovo izražavanje može proizvesti ogromne negativne posljedice. U Republici Srpskoj on se može procesuirati kroz propisano krivično djelo javnog izazivanja i podsticanja nasilja i mržnje.

Ako bi pojedinac objavio određeni tekst u kome nema poziva na mržnju ili nasilje, i u okviru kojeg se otkrivaju određene nelegalne radnje nekog lica, ne postoji svrha krivičnog kažnjavanja takvog izražavanja. Ukoliko je tekst istinit, otkrivena je afera i tu treba da se uključi tužilaštvo, ali povodom radnji lica čije su nelegalne radnje otkrivene. Ukoliko se u tekstu navode lažne tvrdnje, to lice ima pravo da kroz građanski postupak dobije zadovoljenje pravde. Onaj ko ga je klevetao će mu u slučaju pobjede u parnici morati npr. nadoknaditi štetu i javno objaviti presudu, odnosno to da ga je klevetao. U demokratskom društvu to je sasvim prihvatljiva „sankcija” za ovakvo izražavanje.

Sa kriminalizacijom klevete i uključivanjem tužioca i državne prisile u ovu priču, lako bi se moglo desiti da bi mnogi pojedinci odustali od javnog izražavanja u kojem bi otkrivali afere i nelegalne radnje zbog straha od krivičnog progona i sankcija od strane javnih organa.

3. Nejasne odredbe i pravna nesigurnost

Ako bi se usvojile izmjene i dopune Krivičnog zakonika, građanima ne bi bilo lako da shvate šta konkretno ne smiju da pričaju i do koje granice može da ide njihova sloboda govora. U tom smislu bismo čekali da vidimo kako će sudska praksa da definiše određene pojmove.

Takođe, kako je termin „uvreda” veoma subjektivan i otvoren za široka i različita tumačenja, postoji rizik da će on biti tumačen na proizvoljan način. Zbog nejasne i preširoke prirode ovakvog regulisanja, može se desiti da se sa njim onemoguće npr. političke karikature ili satira javnih ličnosti.

Osim toga, ove izmjene dovešće do pravne nesigurnosti jer će Republika Srpska imati uvredu i kao prekršaj i kao krivično djelo, kao i klevetu u okviru građanskog i krivičnog prava, a to će vjerovatno zbunjivati nadležne organe u postupanju.

Treba naglasiti da uvreda i kleveta nisu jedini ozbiljni problemi u ovim izmjenama. Postoji i član koji predviđa da će se novčano kazniti svako ko „iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu”. Ovo je takođe prilično nejasna odredba. Šta je zapravo „štogod” iz ličnog i porodičnog života osobe? Da li je to i javno otkrivanje malverzacija nekog ko ima porodične veze sa određenim političarima i dovođenje u konekciju njega i tog političara? Da li je to kada u javnosti govorite o nasilju u porodici koje je neko počinio? Da li je to slučaj kada se govori o krađama koje su počinila odrasla djeca određenih javnih ličnosti?

Veliki problem je i što predložene izmjene ne prepoznaju pojam „javnog interesa”, što znači da će počinilac biti osuđen iako je npr. iznosio informacije od javnog interesa. Dakle, izmjene Krivičnog zakonika lako mogu odvratiti ljude od govora o problemima u društvu, kao i od kritikovanja nezakonitosti i loših postupaka vlasti.

Izmjene Krivičnog zakonika su pune ovakvih i sličnih nejasnoća, koje u praksi mogu dovesti do samovolje, drastične primjene zakona protiv onih koji govore slobodno i gušenja slobode izražavanja.

4. Previsoke novčane kazne i moguća zatvorska kazna

U Nacrtu zakona kojim se mijenja Krivični zakonik koje je usvojila Narodna skupština Republike Srpske, kazne za ova „buduća” krivična djela (kleveta, uvreda i iznošenje ličnih i porodičnih prilika) kreću se od 5.000 do 120.000 KM.

Kazna zatvora nije direktno propisana, ali će se novčana kazna preinačiti u kaznu zatvora ako novčana kazna nije plaćena u cijelosti, što je definisano drugim odredbama Krivičnog zakonika. Kazna zatvora u ovom slučaju može da iznosi do dvije godine, u zavisnosti od visine neplaćene novčane kazne.

Prosječna neto plata isplaćena u martu 2023. godine u Republici Srpskoj iznosila je 1.258 KM prema Republičkom zavodu za statistiku, ali kolika su realna primanja građana koji nisu obuhvaćeni statistikom, teško je pretpostaviti. To znači da većina građana ne može da plati ove kazne i da će ići u zatvor u slučaju klevete, uvrede i iznošenja ličnih i porodičnih prilika ili bi im, sa druge strane, samo plaćanje kazne ugrozilo egzistenciju. Ovo je protiv principa koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava, kao i mnoge međunarodne organizacije, kao što su Ujedinjene nacije ili Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS).

Takođe, svako ko bude osuđen za ova krivična djela biće tretiran kao osuđivano lice i neko ko je učinio krivično djelo, koje je zbog svoje velike opasnosti ili štetnosti propisano kao takvo. To će ga na mnogo načina ograničavati i uticati na mnoge segmente života – od mogućnosti zaposlenja do putovanja u inostranstvo. Ranije je plaćao prekršajnu kaznu zbog uvrede ili naknadu štete zbog klevete. Da li je stvarno neohodna kriminalizacija klevete i uvrede, naročito kada nije urađena ozbiljna analiza trenutne situacije i nedostataka postojećih zakona u ovom pogledu!?

Dalje, veliki problem je što istrage, pa onda i postupci u ovakvim slučajevima, prema dosadašnjoj praksi, mogu trajati 6, 7 ili 10 godina, a za sve to vrijeme onaj ko bi bio pod lupom tužilaštva konstantno bi imao činjenicu da se protiv njega vodi istraga ili postupak, što bi mu dodatno otežavalo život. Čak i ako ne bude osuđen, dovoljan bi bio stres koji je proživio zbog pravnog progona.

Pored ovog svega, čak i ako zanemarimo ogromne kazne, treba naglasiti da ukoliko neko bude osuđen za ova krivična djela to će značiti da se on stavlja u isti koš sa silovateljima, ubicama i ozbiljnim kriminalcima. To svakako nije u skladu sa njegovanjem slobode izražavanja i proporcionalnosti u njenom ograničavanju.

5. Ignorisanje pravnih standarda

Različita evropska i međunarodna tijela kritikovala su izricanje krivičnih sankcija u slučajevima klevete. Kritika je jednim dijelom ukorijenjena u strahovima da krivične sankcije, u poređenju sa građanskim postupcima, imaju veći potencijal da generišu određeni odvraćajući efekat (čak i efekat zastrašivanja) na slobodu izražavanja. Pored toga, kleveta koja se propisuje kroz krivične zakone, posebno je podložna zloupotrebama kako bi se ućutkali protivnici i kritičari vlasti.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, odnosno Savjet Evrope, u svojoj poznatoj Rezoluciji „Ka dekriminalizaciji klevete” navodi da je potrebno da se osigura da građansko pravo pruža efikasnu zaštitu dostojanstva osoba pogođenih klevetom.

Stav Predstavnika OEBS-a za slobodu medija je da novinari ne bi trebalo da se suočavaju sa krivičnim progonom za svoj rad, iako se to dešava u mnogim državama, veoma često zbog pisanje kritičkih priča o javnim zvaničnicima ili institucijama. S tim u vezi Predstavnik se zalaže za potpunu dekriminalizaciju klevete i razmatranje takvih slučajeva u organima za rješavanje sporova ili građanskim sudovima.

Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija je zauzeo stav da države treba da razmotre dekriminalizaciju klevete.

Specijalni izvestilac UN-a za slobodu mišljenja i izražavanja, Predstavnik OEBS-a za slobodu medija i Specijalni izvjestilac Organizacije američkih država za slobodu izražavanja su u zajedničkoj deklaraciji naglasili da kleveti nije mjesto u krivičnim zakonima i da to nije opravdano ograničenje slobode izražavanja, odnosno da klevetu treba eliminisati iz svih krivičnih zakona i po potrebi zamijeniti odgovarajućim građanskim zakonima o kleveti. Ova tijela su zajedno sa Specijalnim izvjestiocem za slobodu izražavanja i pristup informacijama Afričke komisije za ljudska prava i prava naroda naglasili i da je kleveta u okviru krivičnih zakona jedna od deset najvećih prijetnji slobodi izražavanja.

Stav Evropskog suda za ljudska prava je da sloboda izražavanja ne treba previše da se ograničava. Ipak, dozvoljavaju se određena ograničenja na osnovu odredbi iz Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Dakle, iako sam član 10. ove Konvencije eksplicitno ne isključuje krivičnopravno gonjenje za klevetu, jasan je stav Evropskog suda u njegovim odlukama da je među različitim miješanjima u slobodu izražavanja nakon što je nešto izrečeno, za samu slobodu izražavanja najopasnija krivična osuda i kazna.

Prošli mjesec su i Specijalna izvjestiteljka za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja i Specijalni izvjestilac za prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, komentarišući najavljene izmjene Krivičnog zakonika, naglasili da bi usvajanje ovih izmjena i dopuna predstavljalo veliko nazadovanje u pravnom okviru za zaštitu slobode izražavanja u Bosni i Hercegovini, dok bi predložene izmjene bile u suprotnosti sa globalnim trendom dekriminalizacije klevete. Zato su tražili od vlasti da povuku predložene izmjene i dopune Krivičnog zakonika Republike Srpske i odustanu od kriminalizacije putem sistema krivičnog prava.

dejanlucka.com