Svaki novinar zna barem za tri slučaja koja su ostala „ispod radara“. Kolege ih nisu prijavile čak ni uredniku ili strukovnom udruženju jer misle da su napadi sastavni dio novinarstva, ne vjeruju da će institucije uraditi bilo šta po tom pitanju, ne žele da budu percipirani kao žrtve ili ne žele da ih prijavljivanje napada i sve što slijedi ometa u redovnom poslu.

Ovi razlozi su zaista (i nažalost) vrlo legitimni i razumni. Novinarima su prozivke, prijetnje, zastrašivanja pa čak i fizički nasrtaji postali dio svakodnevnice i stvarnost koju žive. Rijetki su slučajevi koji uopšte dospiju do suda, a kamoli rezultiraju zadovoljavajućom presudom. Kada prijavite napad, bivate ogoljeni u javnosti i uporno predstavljani kao bespomoćna žrtva. Odjednom više nisu bitni tekstovi ni prilozi koje ste objavljivali, nagrade koje ste dobijali, promjene koje ste izazvali u svojoj zajednici, inovacije koje ste kreirali. Sve to se stavlja u stranu i bivate percipirani isključivo kao žrtva, stavlja vam se etiketa koje se teško rješavate. A sve ovo, procedure odlaska u policiju, komunikacija sa advokatima i međunarodnim organizacijama, sastanci sa predstavnicima različitih strukovnih udruženja, odgovaranje na brojna novinarska pitanja, svakodnevna gostovanja u medijima… jednostavno remete vaš život i odvlače vas od osnovnog posla – izvještavanja. To vas u konačnici dovodi u lošiju finansijsku situaciju jer manje rada znači i manje novca, posebno ako ste slobodni novinar/snimatelj/fotograf.

U takvim okolnostima vas najčešće vodi misao da je prijavljivanje napada jedina ispravna odluka, odgovorno ponašanje prema sebi i drugim kolegama, utiranje prtine za one koji će tek doći iza vas, kako bi dobili barem djelimično funkcionalan sistem. Međutim, česti su i momenti kada ne možete sami sebi da objasnite zašto vi to radite i za čiju dobrobit. Kada ste toliko izmrcvareni, ne vidite kraj agoniji niti se naziru rezultati vaše borbe. Jer prijavljivanje napada u ovoj zemlji zaista jeste borba, na svim mogućim frontovima.

Prema podacima BH novinara i Linije za pomoć novinarima, koja djeluje u sklopu udruženja, u čak 70 odsto slučajeva iza napada i prijetnji stoje političari, osobe na javnim funkcijama u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti, kao i menadžeri u javnim preduzećima.

„U online nasilju prednjače osobe bliske političkim strankama i lideri političkih stranaka koji sve više koriste svoje profile na društvenim mrežama kao sredstvo brutalnih prijetnji novinarima i novinarkama, ponavljanja napada i targetiranja samo određenih novinara i novinarki. Ovdje treba dodati i targetiranje BH novinara i vodećih ljudi u udruženju kao metu političkih pritisaka i prijetnji smrću, koji se dešavaju uglavnom poslije javnih reakcija na konkretne napade na novinare i medije“, ističe Borka Rudić iz BH novinara.

Stoga ne trebaju ni da čude jako rijetke, skoro nikakve reakcije političara na napade na novinare. Tako se nakon brutalnog napada iz mržnje u martu ove godine na grupu od petnaestak LGBTIQ aktivista, a u kome je fizički povrijeđeno dvoje novinara, oglasilo manje od deset političara. Neki od njih su Saša Magazinović, Ćamil Duraković i Vojin Mijatović. Za to vrijeme opozicija u Republici Srpskoj se pravila da se ništa ne dešava, vjerovatno jer je njihov saborac Draško Stanivuković danima prije napada podgrijavao atmosferu svojim homofobnim izjavama. Od vladajuće koalicije se podrška i osuda nisu ni očekivale, posebno jer je u huškanju na LGBTIQ zajednicu učestvovao Milorad Dodik lično, uz asistenciju javnog servisa.

Krađa laptopa i oštećenje automobila

I to nije usamljen primjer nereagovanja. Prije nekoliko dana, u Sarajevu je neko provalio u stan urednika i novinarke online magazina Žurnal, Eldina Karića i Žane Karić Gauk. Na dan kad je njihov medij slavio 14 godina rada i kad su dodjeljivali novinarsku nagradu kolegama iz drugih redakcija, neko je ušao u njihov dom i ukrao njihove računare. Ostale vrijedne stvari nije dirao. Oni na to gledaju kao na poruku sistema, koji pokušava da ih zastrašuje. Podrška je došla od novinarske zajednice, kako BiH tako i regiona. Fizičku zaštitu dobili su od Internewsa i USAID-a, a ne institucija.

„Čelnici grada i opštine u kojoj živimo ignorisali su slučaj, kao i ostali političari na drugim nivoima vlasti. Jedini koji su se oglasili ovim povodom bili su ministar saobraćaja i komunikacija Edin Forto i zamjenica ministra za ljudska prava Duška Jurišić“, govori Žana Karić Gauk.

Ona ističe da ih ovaj napad nije uplašio, jer pod pritiskom rade već godinama. Cijeloj redakciji Žurnala konstantno prijete.

„Ovo jeste korak dalje u zastrašivanju i slanje poruke svim novinarima da nigdje nisu sigurni, ako se poslom bave kako profesija nalaže. Ipak, misija Žurnala će ostati ista – beskompromisna borba protiv kriminala i korupcije u zemlji koju su zarobili pljačkaši u foteljama“, naglašava ona.

Sam napad nekada nije najgori dio, već on tek slijedi – pokušavanje da se vrati uobičajenom načinu života, bez obzira na ono što se desilo. Početkom marta ove godine, u Banjaluci je jedan muškarac izgrebao automobile portala Buka, urednika portala Buka, Aleksandra Trifunovića, i novinara EuroBlica, Nikole Morače. Šteta na tri automobila se mjeri hiljadama konvertibilnih maraka. Počinilac je komšija Trifunovića i Morače, kog oni sreću skoro svakog dana.

Tokom svoje karijere duge 25 godina, Aleksandar Trifunović je bio meta većeg broja napada, prijetnji, zatrašivanja, pritisaka. Nakon napada na njegovu imovinu, nekoliko puta je javno isticao da se radi o najtežem napadu do sada, jer je on obuhvatio i njegovu porodicu. Nakon toga, pitanje sigurnosti postalo je njegova svakodnevnica.

„Stanje permanentne ugroženosti, ma koliko se trudili da ne dođe do toga, uvodi te u anksiozna i paranoična stanja. Pretpostavke šta ti se može desiti pojačane su prozivkama od strane najviših organa vlasti, koji te prozivaju, kao u mom slučaju Milorad Dodik, i targetiraju na način koji svakom ko želi da ti naudi nudi tu mogućnost na tacni, bez naplate. Dakle, sistem i ne krije da nije zainteresovan da te štiti“, ističe Trifunović.

Nakon što sistem propusti da spriječi napade, ali i adekvatno kazni počinioce i zaštiti žrtvu, postavlja se vrlo logično pitanje da li treba čekati na takav sistem ili se štititi sam. Kako god znaš i umiješ.

„I onda dolaziš do tog tragičnog osjećaja usamljenosti i ugroženosti gdje je svaka opcija samoodbrane, koje bi se inače grozio, dozvoljena. Nezdravo i nasilno okruženje jednostavno ne doprinosi gandijevskim pogledima na ostvarivanje svojih prava i sloboda, a s druge strane imam osjećaj da bi ovo društvo aplaudiralo da mi se nešto desi, kao što po mrežama pojedinci javno likuju kad god je bio neki napad na mene“, govori Aleksandar Trifunović.

Porast nasilja nad novinarima

Skoro dvije decenije postoji Linija za pomoć novinarima u BiH, koja vodi bazu podataka o napadima i prijetnjama novinarima, kršenjima njihovih prava i medijskih sloboda. Prvih 15 godina, bilježeno je između 45 i 65 slučajeva godišnje, uz dodatnih još 200 – 250 različitih zahtjeva i poziva medija i novinara za pravne savjete, konsultacije i/ili druge vidove profesionalne podrške. Tokom posljednjih pet godina povećao se broj prijavljenih napada, otvorenih prijetnji smrću, govora mržnje, kao i rodno zasnovanog nasilja prema novinarkama, posebno u online sferi. Od 2019. godine do danas, Linija je zabilježila 340 napada na novinare.

„Najveći broj kršenja prava novinara odnosi se na prijetnje, političke pritiske, prijetnje smrću, online nasilje prema novinarkama, govor mržnje, tužbe za klevetu, mobing unutar medijskih redakcija itd. Pedeset tri odsto registrovanih slučajeva su prema novinarkama sa snažno izraženim elementima rodno zasnovanog nasilja, mizoginije kao i diskriminacije i uvreda na spolnoj osnovi. Od 2019. vodimo posebnu bazu napada na novinarke i imamo evidentiranih 110 slučajeva napada, prijetnji i uvreda koje se odnose na novinarke“, navodi Borka Rudić iz BH novinara.

Analiza rađena početkom ove godine pokazala je da je političko i institucionalno nasilje prema novinarima i medijima poraslo za 40 odsto, dok je broj prijetnji smrću, govora mržnje i huškanja veći za čak 137 odsto.

„Nas jako zabrinjava visok stupanj nekažnjivosti napada i prijetnji, posebno onih koji imaju element krivičnih djela. U 2021. godini samo je 11 slučajeva riješeno u korist novinara i novinarki pred pravosudnim institucijama i dva ministarstva na državnom nivou. U 2022. taj broj je bio još manji – devet slučajeva u korist novinara. Ove godine imamo riješenih osam slučajeva do sada, od toga tri pred pravosudnim institucijama, a ostali su riješeni angažmanom FMHL i njenih advokata“, navodi Borka Rudić.

Linija za pomoć novinarima nudi besplatnu pravnu pomoć, što znači plaćanje troškova advokata koji zastupaju napadnute novinare. Novinari u nekim predmetima dobiju odštetu na kraju sudskog procesa, što se do sada dešavalo u procesima nezakonitih imenovanja u javnim medijima i nekoliko slučajeva klevete, zatim za prijetnje na YouTube kanalu i na Facebooku. Ipak, iznosi nisu toliki da imaju vaspitni karakter za počinioca, pa je samim tim teško govoriti o sprečavanju narednih slučajeva.

„Zbog toga BH novinari insistiraju da se mijenja krivično zakonodavstvo i da se novinari uvedu u zakone kao osobe koje rade posao od javnog interesa i čija se sigurnost treba štititi po službenoj dužnosti. Inicijativa je usvojena u Parlamentu BiH u 2022., nadam se da će se Ministarstvo pravde uključiti na efikasniji način i dati prijedloge. BH novinari imaju napisane amandmane za sve nivoe zakonodavne vlasti – možemo ih odmah ustupiti nadležnim tijelima. Jer, prije koju godinu, efikasnost pravosuđa je bila samo 33 odsto u smislu rješavanja napada i prijetnji novinarima i novinarkama; prošle godine je taj procenat bio još i manji – 25,4 odsto“, napominje Borka Rudić.

Pomak je vidljiv u preporuci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća iz maja ove godine, da sva tužilaštva u državi imenuju press-tužioce, osobe za kontakt sa novinarima i medijima. Do sada su press-tužioce imenovala tužilaštva u Hercegovačko-neretvanskom, Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu, kao i Tužilaštvo BiH. Pored imenovanja, u pojedinim tužilaštvima odluke sadrže i odredbe o provođenju istraga napada na novinare i medije po službenoj dužnosti te kreiranje baze podataka o napadima i sigurnosnim rizicima za medijske profesionalce.

Iz BH novinara ističu da više od godinu dana sarađuju sa press-tužiocem iz Sarajeva, kao i da očekuju pozitivne rezultate u većem broju završenih istraga koje se odnose na prijetnje i napade na novinare, posebno u online sferi, a koje bi trebale rezultirati podizanjem optužnica. Trenutno nemaju informacije o reakciji tužilaštava u Republici Srpskoj, koja bi takođe trebala da ispoštuju preporuku VSTV-a i imenuju press-tužioce.

Analiziraj.ba: Vanja Stokić