BANJALUKA – Kada je Milorad Dodik u novembru prošle godine najavio novi set zakona koji uključuje i kriminalizaciju klevete, medijska zajednica smatrala je da je to nemoguće u 21 vijeku.

Pogotovo s obzirom na to da je kleveta dekriminalizovana prije više od 20 godina. Samo par mjeseci poslije pokazalo se da su ta očekivanja bila naivna i da po ko zna koji put etno-političke gazde ne prežu ni od čeg kako bi očuvali svoja carstva.

Sa nevjericom i dozom neizvjesnosti i straha dočekana je vijest da je Vlada Republike Srpske usvojila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske, kojim se uvode nova krivična djela protiv časti i ugleda, odnosno krivično djelo uvrede i klevete. Predviđene su i novčane kazne za navedena krivična djela u rasponu od 5 pa do čak 100 hiljada KM.

Jasno je da proces kriminalizacije klevete pokrenut od političara u Republici Srpskoj ima namjeru suzbijanje slobode medija i nezavisnog, istraživačkog i analitičkog novinarstva u tom entitetu. Međutim, ukoliko se usvoji, ovaj zakon će imati nesagledive posljedice za sve građane u cijeloj BiH.

Kažnjavanje novinara i medija doprinijeće njihovom postepenom nestajanju, objektivne i bitne informacije više neće biti dostupne javnosti, a sloboda govora u cijelom društvu će se svoditi na minimum i granica će biti tamo gdje je odrede političke vođe. I to neće biti problem samo jednog entiteta.

Odnos vlasti prema medijima u cijeloj BiH u zadnje dvije decenije, stvaranjem nemogućih uslova za rad medija, jasan je dokaz da ovaj zakon priželjkuju i mnogi političari i u FBiH bez obzira na novi politički poredak, da li dolazili iz vlasti ili opozicije.

U tom kontekstu bitno je podsjetiti se na proces urušavanja medija i profesije novinarstva. U knjizi „Integritet novinarstva i transparentnost medija u Bosni i Hercegovini“, objavljenoj 2021. obavljeno je istraživanje koje je pokazalo pogubne podatke o položaju novinarske profesije.

Kao koautor knjige tada sam proveo i anketu među novinarima u kojoj je skoro 70 odsto novinara izjavilo da bi napustilo novinarsku profesiju ukoliko bi im se pružila prilika, 63 % kazalo je da se suočavalo sa pritiscima, 84 % da pravosuđe ne reaguje adekvatno na napade na novinare, 77 % novinara se susretalo sa sprečavanjem pristupa informacijama.

U knjizi su navedeni i razlozi zbog kojih se odnos političkih stranaka prema javnosti i medijima u periodu poslije rata nije poboljšavao, nego postajao sve retrogradniji i opasniji po slobodu medija i integritet novinara.

Zakon o zaštiti od klevete u BiH s vremenom je postao jedan od mehanizama za pritisak na medije. Ne poštuje se medijacijski proces prije suđenja, niti koriste mogućnosti ulaganja žalbi i prigovora, zbog čega se često izriču kazne. Ako je u postojećem zakonskom okviru još prije sedam godina zbog naknada štete za klevete ugašen politički magazin “Slobodna Bosna”, onda samo možemo zamisliti šta se sve može dešavati medijima u RS nakon usvajanja ovog zakona.

Konstantno prisustvo političkog klijentelizma u medijima, netransparentnosti vlasti pri finansiranju medija, davanju informacija i kadriranju javnih medija, stvorilo je krizu novinarstva koja ove godine možda doživljava svoj vrhunac. Prijetnje i napadi na novinare ne prestaju, a mnogi političari stvaraju atmosferu dozvoljenog linča novinara uz pomoć ogromnog broja botova na internetskim portalima. Novinari nisu u punoj mjeri institucionalno zaštićeni, nepodobni mediji kažnjavaju se velikim kaznama za klevetu, ne daju im se informacije ili im se ograničava pristup oglašivačima.

U BiH nikad u potpunosti nije ostvarena sloboda govora i pluralizam sadržaja, uprkos velikom broju medija.

Koliko je malo potrebno vlastima da ograniče medijske slobode pokazuje i iskustvo iz Pandemije kada su krizni štabovi i entitetske vlade organizirale su pres-konferencije bez novinara, s unaprijed pripremljenim pitanjima, a informacije su davane podobnim medijima.

Mnogim političarima, a posebno etno-nacionalističkim partijama, ne odgovara sloboda govora, medijski pluralizam, kritika vlasti, što su osnovne pretpostavke demokratskog društva. Očuvanje vladajućih pozicija njima je važno po cijenu gušenja temeljnih ljudskih prava i medijskih sloboda. Pokazivanje tendencija ka totalitarnom načinu vladanja postaje sve otvorenije i konkretnije. Vrijedi ponovo postaviti preformulisano pitanje pomenuto na početku teksta, ali ovaj put ga mnogo ozbiljnije shvatiti:

Da li je stvarno moguće da postanemo totalitarno društvo u 21. vijeku?

Inforadar: Adis Šušnjar