Prošle sedmice je u Banjoj Luci, u Narodnom pozorištu Republike Srpske, održan 25. Teatar fest. Četvrtog dana festivala nastupio je i Sarajevski ratni teatar (SARTR) sa predstavom “Moj sin samo malo sporije hoda”, ali je drama počela i prije nego što su glumci izašli na scenu. Zbog ove predstave je, naime, Radio-televizija Republike Srpske otkazala medijsku podršku Teatar festu.

FORMALNI (I STVARNI) RAZLOG

Direktor RTRS-a Dijana Milanković bila je više nego precizna: “Ono što ove godine nismo mogli da prihvatimo, jeste činjenica da se na repertoaru Teatar festa našla i predstava Sarajevskog ratnog teatra, te smo iz tog razloga odbili da medijski podržimo ovogodišnji Teatar fest. Riječ je o pozorištu koje je, kako sami navode na svojoj zvaničnoj internet-stranici, osnovano u periodu opsade kao svjedočanstvo o fenomenu duhovnog, odnosno kulturnog otpora fašizmu i agresiji”.

Natrunila je Milankovićeva još i više, ali je i ovo dovoljno. Saradnja je gotovo preko noći otkazana i Teatar fest je ostao bez medijske podrške koju je imao prethodne 24 godine. I ne samo da je imao podršku RTRS-a nego je javni servis Republike Srpske godinama na Teatar festu dodjeljivao nagradu Korak u hrabrost za pozorišnu smjelost i za hvatanje ukoštac sa tabuima. Ovo priznanje se dodjeljuje od 2010. godine, a članovi žirija uvijek su bili radnici Radio-televizije Republike Srpske.

Nije ovo prvi put da na Teatar festu gostuju “sumnjiva lica”, ali nikada se nije desilo ono što se desilo prošle sedmice. Nastupao je na Teatar festu i Emir Hadžihafizbegović sa “Žabom”, pa se nije dogodilo ništa osim iskrenog i snažnog aplauza. Sa najmanje dvije predstave se na Teatar festu predstavio i Dino Mustafić. Radio-televizija Republike Srpske medijsku podršku Teatar festu nije otkazivala ni zbog Hadžihafizbegovića, ni zbog Mustafića, a nije da oni nisu povremeno ili stalno manje ratni u odnosu na SARTR. U čemu je onda problem?

Problem je u tome što se ništa ne bi desilo da sa društvenih mreža nije zavapila Gorica Dodik i da nije održala upravi Narodnog pozorišta bukvicu o patriotizmu. Otkud, pita se ona, sarajevski ratni teatar u po Banje Luke dok se naši predstavnici bore u Sarajevu da nam ne otmu imovinu? I bogati plaču, zar ne? U torbici od četiri hiljade maraka Gorica Dodik sigurno nosi i kovertu sa patriotizmom kojom histerično maše, baš kao što neki drugi vitlaju dvadeset godina referendumom o otcjepljenju.

Radio-televizija Republike Srpske nije imala kuda: ako je “jedna kćerka” u srijedu nanišanila Narodno pozorište zbog predstave Sarajevskog ratnog teatra, u četvrtak bi mogla cijev da okrene prema RTRS-u ukoliko oni snime makar i kadar “sporne” predstave. Koja je valjda sporna samo onima koji je nisu gledali. I eto: iako to od RTRS-a niko nije tražio, uprava javnog servisa je shvatila da je bolje da ispadnu budale, nego da Gorici Dodik ispadnu krivi.

Zar je za sve zaista kriv patriotizam? Naravno da nije. Patriotizam je formalni razlog, suštinski je polupolitički nitkovluk. Naime, u Narodnom pozorištu Republike Srpske godinama je radila Jelena Trninić Miličević na mjestu portparola. Kada je bivšem direktoru NPRS-a Nenadu Novakoviću istekao mandat, upravo se Jelena Trninić Miličević pominjala kao njegova moguća nasljednica. Bila je to izvjesna prilika, jer je Jelena Trninić Miličević vezana uz Goricu Dodik kao što je nokat vezan uz meso.

“RATNE SARAJLIJE” I SITNI INTERESI

Ali, desilo se nezamislivo, pa je umjesto nje na direktorsko mjesto imenovana Maja Dodig koja je kasnije smijenjena zbog mobinga. Ni drugi put kuma kumi nije uspjela da našteli direktorsku fotelju. U novembru 2021. godine Vlada Srpske je za vršioca dužnosti upravnika Narodnog pozorišta imenovala dotadašnjeg člana Upravnog odbora ove kuće Dijanu Grbić. Jelena Trninić Miličević to nije mogla da podnese, pa se u međuvremenu prebacila u Ministarstvo trgovine i turizma.

Ne dere se, dakle, Gorica zbog toga što joj smeta SARTR ili zato što uporna kiša nije pobila kompletan patriotizam koji je rodio na njenom skromnom imanju u Bakincima, nego se dere i vileni zato što želi da ponovo otvori put ka direktorskoj fotelji svojoj kumili. “Ratne Sarajlije” su tako postale sjajne kulise za još jednu praizvedbu lažnog srbovanja. Iza svih velikih političkih parola o patriotizmu kriju se sitni interesi. Slobodan Popadić je to lijepo napisao: “Traže smjenu direktorke Narodnog pozorišta Srpske zbog ratnih Sarajlija, a ne traže smjenu direktora UKCRS-a zbog toga što pacijentima ispod gipsa stavljaju tariguz, jer nema ništa drugo”.

Čovjek zaista mora da bude posljednja hulja pa da mu se ne gade oni koji nisu pročitali nijednu Handkeovu knjigu, ali smatraju da je on veliki pisac (samo) zato što je na srpskoj strani istorije, oni koji nisu pogledali nijedan Kustin film, ali se kunu u njegovo djelo (samo) zato što je redovan na svakom “svesrpskom” i “nezavisnom socijaldemokratskom” skupu, oni koji nisu pogledali nijednu predstavu prokaženog SARTR-a, ali će na neviđeno osuditi njihovo gostovanje (samo) zbog toga što prvo “r” u skraćenici pripada ratu. Krvava borba. I ona stane u onu torbicu vrijednu četiri hiljade maraka.

Oslobođenje: Goran Dakić