Trista je čuda u subotu na konferenciji za novinare ispalio predsjednik Republike Srpske. Dodik je ponovo, kao i uvijek kada je nervozan, za sve muke koje su ga snašle optužio američke ambasadore, britanske špijune, sarajevske medije i domaće izdajnike.

Svi su mu opet krivi za sve: i za optužnicu koju je protiv njega podiglo Tužilaštvo BiH i za pare koje je Njemačka stornirala i za sankcije koje su uručene njegovim prvim, drugim i trećim oficirima.

Sve što je Dodik rekao u subotu, bilo je u manjoj ili većoj mjeri nepristojno, bahato i neodgovorno, ali je predsjednik ipak uspio da nadmaši samoga sebe kada je novinaru N1 televizije Mladenu Vujinoviću rekao: “Moraće vas jednog dana biti sramota da hodate po Republici Srpskoj, ne zato što tako misli Milorad Dodik, već zato što urušavate zajedničku vrijednost za koju su ljudi ginuli i za koju se bore”. Nije Dodiku ovo prvi put da se kao posljednja seoska bitanga pred zadrugom obračunava sa novinarima čija mu pitanja ne odgovaraju, ali je vrhove strijela kojima je do sada gađao novinare u subotu potopio u nerazblaženi otrov.

Novinare će, dakle, jednog dana biti sramota da hodaju po Republici Srpskoj zato što su urušavali zajedničku vrijednost za koju su ljudi ginuli i za koju se bore? Ako će novinari, prema Dodikovoj procjeni, sa džakom sramote špartati kroz Srpsku, to, onda, vjerovatno znači da će se on i njegovi ponosno i uzdignute glave kretati kroz narod. Prokaženi novinari biće bruka i sramota, Dodik i njegovi posilni biće nacionalni heroji. Kad izborni pobjednici pišu istoriju, fukare preko noći postaju junaci, a oni koji se bore i koji ginu ne dobiju ni koliko za regresirano gorivo.

Ko bi, na koncu, bio u toj koloni časnih, hrabrih i pravednih? Doktor Špirić sa austrijskim nekretninama? Bivši ministar, a sadašnji dekan Škrbić? Vesela ministarska mašina koja će uskoro po kućama tražiti zajam? Slavica Injac kojoj su propale tri banke? Mile UIO Radišić? Sjajan razred, izvanredna maturska kolona, s tim što se ovaj razrednik, kao i uvijek, krije na kraju, baš kao što se u subotu, ali i sve češće, krije iza parlamenta Srpske.

Sreća je Dodikova što je narod neuk, nesrećan i hrabar, inače bi svi ovi divni đaci prošli gore nego što bi prošli novinari koji se Dodiku ne sviđaju kada bi ih propustio kroz nezavisnog socijaldemokratskog toplog zeca. Novinari su neprijatelji Republike Srpske, a nije neprijatelj onaj koji nas je prije sedam-deset dana u Prijedoru osramotio toliko da nas sedam Sava ne može oprati? Novinari su neprijatelji, ali je zato dugo i često najavljivana žurka u Agapeu na dan prijedorske bruke nacionalni program?

Oni koji predugo vladaju, kad-tad pomisle da su bogomdani i nezamjenjivi. Simptomi tog​ mesijanskog ludila su sve izraženiji i snažniji. Prije nekoliko mjeseci Dodik je izjavio da je on nacionalno blago Srba, u subotu je najavio da će Srbe, kako je rekao, homogenizovati. Divan plan, ali mu za to nedostaje jedno: Srbi. Eno ih u Austriji, eno ih u Njemačkoj, eno ih u Turskoj, eno ih svuda, samo ih je sve manje u Republici Srpskoj. Koliko je učenika upisano u prvi razred ove godine? Koliko brucoša Srpska ima ove godine na oba javna univerziteta?

Šta je Dodik radio dvadeset godina ako su nam jedini politički prijatelji Zoran Milanović i Viktor Orban? Koliki i kakav je Vučić prijatelj Dodiku, pokazao je i dokazao najmanje dva puta u posljednja tri-četiri mjeseca. Kakvi su se to poslovi sklapali ako Srpska, kako kaže njen predsjednik, nikada nije bila napadanija i ugroženija? Lako je biti general kada se vojska i oblači i hrani i naoružava i liječi i sahranjuje iz generalovog magacina! Tako bi znao ratovati i Staša Košarac koji u jednom džepu nosi tompus, a u drugom Dodikovu fotografiju umjesto ikone. Od ovoliko pobjeda bi se jedva oporavila i daleko veća zemlja, a kamoli finansijski stabilna Republika Srpska.

Sud i Tužilaštvo BiH zaista se ne pominju u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Christiana Schmidta zaista nije potvrdio Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Ustavni sud BiH zaista jeste godinama pod političkom kontrolom, baš kao i SIPA i OBA. Ali, džaba Dodik traži pravo i pravdu nakon što je i jedno i drugo tokom dvodecenijske vladavine gazio kako je stigao i kako je htio. Kad “našim” tužiocima ne budu padali svi veliki predmeti jedan za drugim, onda Dodik može da proklinje i “njihove” koji samo gledaju kako da “naštete Srpskoj”. Do tada – dva vinjaka, jedan deprozepam.

Oslobođenje: Goran Dakić