Igor Mandić je prije mnogo godina – da li zbog Jeretičke priče Branka Ćopića, da li zbog Đurinog Golimjesta, da li zbog Vunenih vremena Gojka Đoga – branio pravo na slobodu mišljenja završavajući govor u, čini mi se, Klubu književnika popravljenom latinskom sentencom: Cogito ergo SUP!

U te tri riječi, uz opasku da je Sekretarijat u međuvremenu postao Ministarstvo, mogla bi se sažeti višemjesečna borba novinara, nevladinih organizacija i mnogobrojnih aktivista protiv kriminalizacije klevete. Posljedni čin te drame održaće se u utorak, na redovnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske.

O kriminalizaciji klevete pisano je mnogo posljednjih mjeseci i pisali su mnogi. Novinari, pravnici, advokati – svi su rekli šta su imali. Stavove je iznijela i druga strana tvrdeći iz dana u dan da oni koji pišu istinu nemaju čega da se plaše. Kleveta se, kažu oni, kriminalizuje zbog zlonamjernih, bahatih, lažljivih, zlobnih, neodgovornih.

Među onima koji su prije dva mjeseca glasali za Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske bio je tadašnji poslanik DNS-a Željko Dubravac. On je tada, a tome nema, ponavljam, ni dva mjeseca, smatrao kako je kriminalizacija klevete neophodna i kako je novčana kazna od 120.000 maraka primjerena kazna za klevetnike.

Dubravac je u međuvremenu napustio DNS položivši jaja u gnijezdu Jelene Trivić. Promijenivši stranku Dubravac je promijenio i mišljenje, pa sad smatra da „kleveta i uvreda treba da budu izbačene iz Krivičnog zakonika RS, jer borba za bolju i slobodnu Republiku Srpsku ne može biti na temelju oduzimanja prava i sloboda, već na njihovom očuvanju i unapređenju“.

Kleveta i uvreda se ne nalaze u Krivičnom zakoniku, bar ne još, ali to je manje bitno. Kako vjerovati bilo kojem političaru koji kaže da se kleveta neće kao malj spustiti na novinarsku glavu kad jedan poslanik (koji je, doduše, na izborima osvojio svega 850 glasova) u maju smatra da je kleveta neophodna, a u julu da je ona dokaz političke sile?

Oni koji će u utorak glasati za klevetu ponašaju se poput Dubravca: njima nije bitno šta oni misle, jer ima ko to radi bolje umjesto njih. Na ovom mjestu bi tako lijepo stajala ona Dučićeva misao o narodu koji je hrabar, ali ne zato što se ničega ne boji, nego zato što se ničega ne stidi.

Svi poslanici koji u utorak dignu ruku za sporni zakon na ramenima nose Dubravčevu glavu. To je glava koja ne misli, koje ne propituje, koja ne analizira, koja ne razgovara, koja ne mari. To je glava koja sluša, koja izvršava, koja klima. Od glavice kupusa nešto i može da se dobije, od takvih glava ne može ni razblaženi rasol.

Nema razlike između poslanika koji je u maju mislio jedno, a u julu drugo i onih koji četiri, osam ili dvanaest godina misle isto. Jer svi oni misle isključivo onako kako im je rečeno da misle. Kada bi Dodik sutra predložio spajanje Republike Srpske sa Hrvatskom, pola poslaničkog kluba SNSD-a bi bez pogovora podržalo tu ideju, dok bi druga polovina prvo zrelo razmislila, pa bi onda i ona podržala taj nacionalni projekat.

Kako takvima vjerovati da klevete ne moraju da se plaše oni koji pišu istinu? Nikako. Ko će utvrđivati tu istinu? Oni kojima je stranačka direktiva jedina sveta knjiga? Oni kojima je predsjednik partije jedina ikona pred kojom se mole? Oni ne mogu da utvrde kad su posljednji put rekli nešto što im prethodno nije bilo usuto među uši, a kamoli da utvrde šta je istina.

Okružni sud u Beogradu osudio je 17. jula 1972. godine profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu Mihaila Đurića na dvije godine strogog zatvora zbog govora održanog 18. marta 1971. godine u vezi ustavnim amandmanima. Na kraju procesa Đurić je sudijama poručio sljedeće: Presuda koju će ovaj sud doneti neće pogoditi samo mene. Ona će odlučiti o sudbini jednog velikog načela koje u hrabrosti za istinu vidi najviši izraz ljudskog dostojanstva i najjaču potvrdu društvenog angažovanja, pa će, prema tome, ta presuda uticati i na životne izglede mojih đaka kod kojih sam toliko godina nastojao da probudim ljubav prema istini kao najvećoj strasti uma ili, što je jedno te isto, ljubav prema pravdi kao najvažnijoj odrednici karaktera.

Ali, vjerovatno šefovi znaju bolje.

Slobodno: Goran Dakić