Imaš savjetnikâ više nego firmî, pa opet se nije našao nijedan da ti kaže da se to ne radi. Kako ti je i zašto palo na um da zoveš novinare, da ih vrijeđaš i da im prijetiš?

Šta je sljedeće što ćeš da uradiš? Hoćeš li šamarati novinare na konferencijama? Presretati ih po ulicama i udarati im dvije-tri pedagoške? Hoćeš li slati mirovne snage da smire one koji rade svoj, a ne tvoj posao? Kad krećeš po kućama sa žandarima? Zaista – šta je sljedeće? Da li ćeš zvati, vrijeđati i prijetiti svakome čije ti se pisanje ili izvještavanje ne sviđa? Biće to podebeo telefonski račun! Šta te briga, ionako ga ti ne plaćaš. Malo šta, doduše, i plaćaš.

Hoćeš li opet do sudnjega dana ponavljati kako novinari imaju pravo da pitaju šta god žele da bi se odmah nakon pitanja obrušio na njih kao lešinar na strvinu? Da li ćeš i dalje tvrditi kako je Republika Srpska “u medijskom smislu slobodna država”? Kakva je to država ako se na jednom kraju tog “medijskog smisla” nalazi novinarska vijest, a na drugom tvoja batina? Je li slobodan medij samo onaj u kojem ti potpisuješ šta će i kako biti objavljeno?

Imaš savjetnikâ više nego firmî, pa opet se nije našao nijedan da ti kaže da se to ne radi. Kako ti je i zašto palo na um da zoveš novinare, da ih vrijeđaš i da im prijetiš? Ima li ijedan među onima koji su tako hrabro branili kriminalizaciju klevete da ti sada kaže da si pretjerao? Diše li bar jedan koji smije da ti kaže da granica postoji i da je nisu iscrtali ni stranci, ni visoki predstavnici, ni sudije Ustavnog suda, nego ti? Ili i njih zoveš čim dignu glavu?

Umoran si. Istrošen. Ne i potrošen. Nervozan. Kako napraviš korak, tako udariš u zid. Niko ti za to nije kriv. Sve si te zidove sâm podigao. Mislio si da si sjekira koja može da mlati kako, koliko i po kome hoće, a zaboravio si – deda ti to nije rekao kada si polazio na visoke škole – šta svaka sjekira sebi usječe. Nadaš se da imaš snage za još jedan krug, za još jednu trku, ali u tebi već odavno nema ni duha, ni daha. Trčiš, ali na štakama. Nekada si “u oštroj konkurenciji” kroz cilj prolazio prvi, sada si sâm na stazi i stižeš posljednji!

Ostao si dunum neobrađene zemlje. Fakultetsku diplomu si stavio u zadnji džep (ona ovdje, kako si rekao, ionako ništa ne vrijedi bez članske karte), a u ruke si ponovo uzeo sataru da odvajaš meso od kosti, krtinu od sala, slaninu od drobi! Ostao si sirov i postao surov. Uzalud si seosku džukelu oblačio u lisičije krzno. Možda si dobijao velike političke bitke, ali si na onim malim ljudskim uvijek padao. Jedino si ti bio ponosan na samoga sebe kada si stajskim đubrivom gađao Ljiljanu Kovačević, Gordanu Katanu, Slađanu Jašarević, a sada, evo, i Snežanu Mitrović.

Džaba se nadaš. Ništa nisi naučio. Osim kako da preživiš da bi mogao da zgrćeš. Sve drugo ti je strano. Iza tebe neće ostati bolnice, putevi i fabrike. Tvoj legat biće prazne škole, polupismeni srednjoškolci, zadrigli direktori, bahati službenici. Ako stigneš da pogledaš iza sebe, vidjećeš armiju odanih orka kojima je jedina želja da rade isto što i ti. Naučio si ih kako da vrijeđaju, kako da prijete, kako da omalovažavaju. Pokazao si im da su njihovi nedovršeni karakteri jedina glina od koje treba da prave svijet. Stvarao si podlace, a prezirao si i mrzio sve što nije zaudaralo na prostakluk.

Zahvaljujući tebi, sve smo gubili. A u svim tim našim gubicima jedino si ti dobijao. Narod u koji si se kleo postajao je sve siromašniji i jadniji, a ti sve veći i moćniji. Znaš li uopšte šta sve imaš? Ili si poput naroda koji više ne zna šta sve nema? Kada će biti dosta? Reci koliko je dovoljno, da ti i to odbrojimo, pa da ideš. Ako si se ti umorio, zamisli tek kako je nama. Nismo mi toliko loši da bi nas ti branio. Što reče pjesnik: Nemoj nas više braniti, brate, brigom ćeš nas sahraniti!

Koliko još novinarskih glava treba da pukne da bi shvatio šta radiš? Koliko je šavova potrebno prije nego što odustaneš od bahatih i prostačkih napada? Gdje su, junače, tvoje rane? Svakoga dana grmiš kako ratuješ za odbranu Republike Srpske, a na tebi nijedan ožiljak, nijedna ogrebotina. Što je rat veći i dublji, to je tvoj imovinski karton širi! Jesu li to te rane koje si morao podnijeti zbog Republike Srpske? Jesi li učio na fakultetu kako se to zove? Kupi neku rijeku i idi na pecanje. Niko te neće zvati da se vratiš. Pogotovo ne sa fiksnog.

Oslobođenje: Goran Dakić