Milorad Dodik izašao je kao pobjednik iz toliko političkih sukoba da više niko ne zna koliko političkih života ima.

Imao je ozbiljnih pobjeda i tokom prvog premijerskog mandata u kojem je bio ljubimac Zapada i dašak svežeg vjetra na Balkanu, ali te pobjede i on želi da zaboravi. A i nekako baš davno djeluje kad se kaže da je to bilo u drugoj polovini poslednje decenije prošlog vijeka. Pa je l’?!

Dovoljno je prisjetiti se pobjeda koje je odnio u poslednjih 17 godina i ponovnog dolaska na vlast krajem februara 2006. godine. Ako ćemo nekim redom, ko se sjeća da je Dodik svoju drugu Vladu formirao uz podršku stranaka sa sjedištem u Sarajevu i da su u njoj sjedili ministar iz SDA Omer Branković ili Bakir Ajanović kao kadar Silajdžićeve Stranke za BiH. Njegova pobjeda je u tome što se toga više niko ne sjeća, kao i što su i u PDP-u zaboravili da je ministar u toj Vladi, prvo bez portfelja, a kasnije porodice, omladine i sporta bio njihov današnji lider Branislav Borenović. (Ovdje je baš zgodno mjesto za aludirati na možda neku buduću saradnju možda nekog budućeg lidera PDP-a i Dodika, al’ neću da aludiram).

Dalje, ko se sjeća kad je početkom 2007. godine od prodaje Telekoma na tzv. eskrou račun leglo 636 miliona evra. Dodikova pobjeda je što više niko ne pita gdje su i kako potrošene te pare i koliko još sredstava ima na eskrou računu.

Još jedna ozbiljna pobjeda iz tog perioda je i potpuno degradiranje organizacije Transparensi International kroz tzv. aferu crne liste. Organizaciji koja je slovila za njegovog najozbiljnijeg kritičara srozan je kredibilitet kroz, godinama kasnije će se ispostaviti, potpuno montiranu aferu u kojoj su navpdni zaposlenici ove organizacije za novac “sređivali” skidanje sa crne liste i ukidanje sankcija OHR-a. Dugo je trebalo ovoj organizaciji da se oporavi i povrati poljuljani kredibilitet, a Dodik je za to vrijeme nastavio da dobija političke bitke i patosira protivnike.

Jedan od njih je i bivši prvi zamjenik šefa OHR-a američki diplomata Rafi Gregorijan koji je u jednom periodu slovio za najljućeg Dodikovog protivnika. Otišao je iz BiH gotovo preko noći kao da je najuren, a istraga o izgradnji zgrade Vlade RS na kojoj je insistirao i u čijem središtu je bio Dodik poslije premještanja iz jedne ladice u drugu na kraju je završila u korpi za otpatke.

Nekako u istom periodu ili netom prije, Dodik je, posmatrano iz ugla Republike Srpske i njene opstojnosti, dobio možda i najozbiljniju političku bitku. To je pobjeda nad tadašnjim visokim predstavnikom Miroslavom Lajčakom koji je nakon što je funkcioner SNSD-a Nikola Špirić podnio ostavku na mjesto predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH, odustao od predloženih izmjena i dopuna Poslovnika o radu Parlamenta i Savjeta ministara BiH. Da su usvojene u izvornom obliku, glas iz Republike Srpske u tim institucijama bio bi, najjednostavnije rečeno, mnogo manje vrijedan. Za tu pobjedu u kojoj se OHR prvi i jedini put povukao pred stavovima nekog domaćeg funkcionera, Dodik zaslužuje poštovanje, ali za brojne druge zaslužuje samo oreol prefriganog političara i vlastodršca.

Posebno pobjedničko poglavlje zaslužuje priča o referendumu koju je izraubovao do krajnjih granica i do mjere da je više ni rijetki ne doživljavaju ozbiljno. Ipak, rezultat je da je on na toj priči odnio pobjede u nekoliko izbornih ciklusa, a Sud i Tužilaštvo BiH i dalje postoje, dok se 9. januar kao Dan Republike ne može naći nigdje u zakonskoj legislativi Srpske. (Što ne znači da ga ne treba slaviti, već da je ispoštovana sramna odluka Ustavnog suda BiH, ali to zaslužuje zaseban tekst).,

Mogle bi se još dugo nabrajati njegove političke pobjede i odavati priznanje vještini da iz situacija u kojima djeluje kao da je dotjeran do ivice ambisa, napravi salto, preskoči protivnika i gurne ga u ambis u kojem je prije samo minut on trebao da završi. (Ovo jesu činjenice, a panegirike u njegovu čast neka ipak pišu oni koji su to naučili)

Elem, ja naprosto ne mogu da se otmen utisku da će i iz ove priče i sukoba sa novinarskom zajednicom zbog šokantnih izmjena i dopuna Krivičnog zakonika on na kraju izaći kao pobjednik. Pri tome i ne pomišljam da će pobijediti tako što će zakon u ovom nakaradnom obliku na kraju stupiti na snagu, već da će opet napraviti nekakav salto, prešaltati se u hodu, preveslati novinare i ubijediti ih da nisu izgubili. A već smo izgubili previše. Ko ne vjeruje, neka pita Moraču smije li ijedan više izvor išta da mu kaže. Mh!!!

Nemojte nam samo vrijeđati inteligenciju ubjeđujući nas da sve ovo radite kako bi suzbili laži, neistine i klevete.

Vi ste za to najodgovorniji, jer sve što godinama sistematski radite staje u jedan citat Iz neprolaznog djela Danka Popovića Knjiga o Milutinu: “Toliko smo se na laž navikli da više niko u istinu ne vjeruje”.

Srpskacafe: Darko Momić