Predsjednik Republike Srpske i predsjednik svih predsjednika Milorad Dodik najavio je da će u Narodnoj skupštini RS biti usvojeni Zakon o sprečavanju širenja lažnih vijesti, Zakon o sprečavanju jezika mržnje, izmjene Krivičnog zakonika (KZ) kojim će kleveta i uvreda biti krivično djelo, te pooštravanje i proširenje KZ u dijelu koji se odnosi na krivična djela protiv ustavnog poretka.

Pošto smo se godinama unazad uvjerili u to da kad Dodik nešto ozbiljno naumi da on to i sprovede u djelu (ne računaju se sitnice poput unošenja zastave Republike Srpske u Predsjedništvo BiH, smjena Staše Košarca zbog „korona derneka“, provođenje referenduma o nezavisnosti, vraćanje oduzetih nadležnosti Republike Srpske poput formiranja Agencije za lijekove RS itd.), onda treba vjerovati da će navedeni set zakona biti usvojen.

U ovom trenutku nezahvalno je govoriti konkretno o samim zakonima i kritikovati ih „na neviđeno“, jer je sve još uvijek samo na najavi i inicijativi. Tek kada njihov nacrt ili još bolje radna verzija ugleda svjetlost dana moći će se iznositi konkretne kritike, a do tada se mogu iznositi samo načelne primjedbe. Ipak, u ovoj fazi je nemoguće ne primijetiti dva potpuno različita pogleda u javnosti i samim novinarskim krugovima na mogućnost da kleveta bude kriminalizovana. Ono što pri tome posebno para uši pažljivim slušaocima jeste licemjerje i jednih i dugih.

S jedne strane je rusofilska vlast, njoj naklonjeni izvođači novinarskih radova i savjetnici koji se licemjerno pozivaju na evropsku praksu o slobodi govora, a istovremeno zagovaraju donošenje zakona po uzoru na one na osnovu kojih je u zemljama Evropske unije zabranjeno i onemogućeno emitovanje ruskog Sputnjika. Paradoks No1.

S druge strane su prozapadni opozicionari, novinari i profesionalni borci za ljudska prava koji se pozivaju na evropske vrijednosti i oštro protive namjeri vlasti u RS da donese zakone kojima se ograničava sloboda govora, pri čemu licemjerno prešutkuju da je na osnovu takvih zakonskih rješenja u EU zabranjen Sputnjik i brutalno prekršeno pravo na slobodu govora koje su im puna usta. Paradoks No2.

Kraće rečeno, prvi ne kriju naklonost Rusiji i skepsu prema EU, ali se zbog svojih političkih potreba i obračuna sa jednim medijem pozivaju na evropsku praksu, licemjerno prenebregavajući da je na osnovu te prakse u EU brutalno zabranjen jedan ruski medij.

Istovremeno, drugi ne kriju snishodljivost prema zapadu i pokazuju gotovo mržnju prema Rusiji, ali zbog agende od koje žive licemjerno ćute kada im se u njihovoj grčevitoj borbi za medijske slobode postavi pitanje da li se te slobode flagrantno krše EUropskom zabranom Sputnjika.

Međutim, vrhunski, ali pozitivni paradoks leži u tome da se donošenju ovih zakona (bez obzira na njihov sadržaj) najglasnije protive oni koji treba najmanje ili ne treba nikako da ih se boje. Oni se drže osnovnih novinarskih kodeksa i postulata i što se njih tiče, ma kakve kazne bude predviđao za klevetu i uvredu, taj zakon bi ostao mrtvo slovo na papiru. Ali njihovo protivljenje najviše smeta onima koji su se namjerili da te zakone donesu. Smeta im upravo ta principijelnost, jer ih podsjeća na sve ono što oni nisu.

Na kraju, suština je da oni koji će donijeti ove sporne zakone i oni koji to donošenje podržavaju očigledno nisu čuli da je demokratija osmišljena od strane onih koji su htjeli da tokom vladavine imaju ona ograničenja koja im poslije vladavine omogućavaju da ostanu na slobodi. Milane, pročitaj ovo još jednom i nemoj nas molim te više ubjeđivati da se sve ovo radi zbog nas i za naše dobro.

A onima zbog kojih se ovi zakoni pripremaju mogu da poručim samo da su bruka za profesiju, jednaka onima koji donošenje ovakvih zakona podržavaju. Nema veze što i jedne i druge za to zaboli donji dio leđa, onaj tamo dio gdje im je obraz.

Srpskacafe: Darko Momić