Neka niko ne posumnja: ovaj tekst nije o umjetnosti, već o politici. Slučaj gostovanja Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) na Teatar festu u Narodnom pozorištu Republike Srpske (NPRS) štošta nam govori.

Prvo: Gorica Dodik očigledno je postala uticajna Tviter influenserka. Dokle taj uticaj seže i da li se prostire van Tvitera? Pojedini u Banjaluci tvrde da je nakon njenog tvita o SARTR-u RTRS odlučio da ne podrži Teatar fest.

To ne znamo i ne možemo znati, ali znamo da je na Tviteru nastala i nastavila se rasprava o Sarajevu, Banjaluci, RTRS-u, patriotima, izdajnicima itd, i da je početak, zaplet, vrhunac i kraj opet markirao linije podjele u Banjaluci, a iako se čini da je glavna linija podjele: ko su patrioti, a ko ne, ili ko je za Dodika, a ko nije – ipak je riječ o nečemu malo komplikovanijem.

Problem kulture u Banjaluci i grada kao takvog, njegovog identiteta i značaja, težak je i rezultat je uticaja različitih slika i istorijskih okolnosti. Kao da se radi o porođajnim ili pubertetskim mukama. Banjaluka se u regionalnim, pa i bh. okvirima smatrala i smatra manjom kulturnom sredinom, gotovo pa provincijom, gdje se ponekad mogu uzeti pare i glumci – današnji savjetnik Milorada Dodika i drugar Emir Kusturice, Pero Simić, nekad je optuživao kulturne veličine iz Beograda da u Republiku Srpsku dolaze da prazne rakijsku burad.

U novom vremenu Banjaluka više nije provincija, ali budući da je glavni grad Republike Srpske – defakto, jer po zakunu je to i dalje Sarajevo! Gle zgode – odnos se nastavio.

U političkim i kulturnim krugovima većih gradova regije dugo je vladala ili dominirala mantra, ili narativ da su nesumnjivi krivci za sve što nam se desilo i daleko najkrivlji od svih Srbi u Republici Srpskoj, odnosno – Republici Šumskoj. E, baš oni su najcrnji od svih crnih ovaca.

U mejnstrim medijima, kao izrazu ukupne atmosfere glavnog grada Bosne i Hercegovine, nije postojala tolerancija prema Republici Srpskoj. Grijeh je bio izgovoriti ili napisati ime entiteta i to je u godinama iza nas uzrokovalo kreativna rješenja – sjetićemo se Senada Hadžifejzovića, koji odbija da izgovori te dvije riječi – poput “Er Es”, “RS-a”, “manji beha entitet”, itd. Ukratko: frustracija.

Napisao sam sve u prošlom vremenu zato što smatram da više nije tako, ili uskoro neće biti. Sve što se piše, priča i objavljuje ima svoje tržište, a ponižavanje “Er Esa” i crnih ovaca osim frustracijom i mržnjom bilo je dobro podmazano podrškom, ne samo novčanom. Usmjeravanje tih izvora novca i pažnje centara moći prema drugim tržištima imaće svoje posljedice.

Ali to je nevažno. Važnije je nešto drugo: imaju li svi ti ljudi pravo na mržnju i frustraciju, stav o RS na kraju krajeva? Ima li jedan narod ili dio građana BiH pravo na svoj politički stav, izražen u političkoj organizaciji kakva je Republika Srpska? Imaju li građani RS i Banjaluke pravo da ne dijele nacionalni stav većine stanovništva? Naravno. To je sve i to sve postoji – u Banjaluci.

To što SARTR gostuje (više puta) u NPRS je jedna poruka o stvarnosti i ona mijenja klimu, kao što je mijenja i današnja emotivna izjava Aleksandra Stojkovića Piksija.

Ako pozorište sa takvim bekgraundom dolazi na Teatar fest, to služi na čast Banjaluci, njenom teatru i Republici što živim primjerom svjedoče svoj stav, koji izvire iz povelja i zakona, da svi imaju pravo na postojanje i svoje mišljenje.

Eto, u takvom političko okruženju, postoji jedan grad i njegovi umjetnici.

Moje lično mišljenje je da bi svi oni (svi mi) trebali tu slobodu, tu toleranciju da naglasimo i da se isprsimo, da pokažemo da su drugi ispod, a ne iznad i da tek treba da dostignu tu otvorenost. Ako je ovo pretjerano, a onda bar da se ne pravdamo stalno pred nekim zamišljenim sudijom koji nam je usadio osjećanje da se moramo stalno pravdati.

Nisam siguran da je takvo mišljenje i u “kulturnim krugovima”. Za takav stav je potrebno samopouzdanje, nešto novca i malo više strategije i jasne vizije.

Takvo samopouzdanje ovdje ne postoji i ne samo to, već potpuno suprotno, kod generacija mladih ljudi koji žive i rade u Banjaluci zbog opisanog okruženja i pritiska vremenom je stvoren stid “što dolazimo iz RS”, vještina da se to sakrije i prećuti jer stvara neprijatnost, a iz čega je nastala jedna vrsta samoprezira. Takvo osjećanje često dobija svoj izraz u kulturnoj industriji, ali i u medijima.

Mnogi, koji će sada braniti NPRS zbog gostovanja SARTR-a prstom neće mrdnuti sutra, ne samo kada još jedan Incko uvede novi verbalni delikt i zabrani da se raspravlja o prošlosti, već ni kada profesionalni sportista u Federaciji BiH ostane bez posla, samo zato što su špijuni otkrili da je na Fejsbuku ili Instagramu spomenuo 9. januar.

Drugi će se u ovom događaju odrediti isključivo po ključu “za i protiv Dodika” i već vidimo da se lideri opozicionih stranaka slikaju ispred pozorišta, dva dana nakon festivala.

To su dvije krajnosti. Postoji i treća: to su oni kod kojih je kao reakcija na poruke iz komšiluka stvorena eksplozija folklorizovanog oversrbovanja u jednoj novoj verziji koju su izmislili i promovišu oni koji su našli svoje mjesto ispod kišobrana dugogodišnje vlasti u Republici Srpskoj.

Oni žele da imaju monopol na nacionalizam i sve ostale proglasili su izdajnicima. Oni će braniti uvijek nešto drugo ili će ići za onim metama koje im neko pokaže.
Sve, dakle, zavisi od kojeg dilera kupujete vrijednosti koje nosite po džepovima.

Ipak, što se tiče brojnih stvari, u Republici Srpskoj, toj meki endemskog liberalizma, sve može. To je na ponos svih njenih građana (bukvalno). Ponegdje se vijore ljiljani, Milanovići nagrađuju zločince. Ovo premašuje i slobode zagarantovane Ustavom, ali ima korijen u tome što nam je vremenom sa svih mjesta moći emitovana ista poruka – da treba da budemo srećni što postojimo i treba da ćutimo.

U takvom okruženju SARTR dolazi u Banjaluku, već drugi put i ponavljam, to pokazuje, ne kukavičluk nego snagu da se “ponudi sloboda i razgovor”. Ko je pošten, bez obzira na sve mane, priznaće da se isto to iz “političke Banjaluke” nudi “političkom Sarajevu”, gdje se ovakva polemika ne bi ni vodila i gdje biva diskreditovan svaki onaj koji dirne u svete mantre nacije i Bosne, a te mantre se ne odnose samo na posljednji rat već sežu duboko u prošlost.

O Sarajevu bi trebalo pitati one ljude koji su rat proveli tamo i napustili taj grad. Inspirativno bi bilo i napisati predstavu o njima koji su još crnje ovce od ovih najcrnjih – proglašeni za agresore i vinovnike opsade u gradu iz kojeg su morali pobjeći i napraviti svoje Sarajevo, često izloženo poruzi i uvredama. Ali od svega toga je, kako je opet Stojković spomenuo, prošlo 30 godina i to je jedino i glavno mjerilo današnje Bosne i Hercegovine: ko prihvata stvarnost, a ko ne.

Da li i kakvu korist sve to može donijeti Republici Srpskoj, Banjaluci i NPRS, ne znam niti znam da li uopšte neko ko odlučuje o selekciji predstava razmišlja o ovim stvarima. Vjerujem da ne i da se vodi samo profesionalnim mjerilima. To je sve i to je najviše što se može.

Ali, šta Teatar fest, pozorište, predstave i gostujuće predstave znače za ovo društvo, ne znamo, zato što nemamo nikakve putokaze i mjerila. Imamo samo šuplju priču. Ne postoji nacionalna niti postoji kulturna politika niti strategija.

Postoji samo jedna stvar: dnevna politika i strančarenje, a u politici, pogotovo dnevnoj – sve može i sve je dozvoljeno. Sve se to pravda “izbornim legitimitetom” i pobjedom na izborima koja nam je “dala pravo da formiramo vlast i podijelimo funkcije”, a dijelimo ih poslušnicima i nestručnim kadrovima koji imaju odgovornost samo prema stranci. Ovo se posebno odnosi na upravljače kulturnih ustanova i institucija koji su “kulturni” pa su još zaštićeniji. Dovoljno je da se šepure na izložbama, pišu tvitove i žive u gradu.

U toj i takvoj RS moguće je i to da na sav glas i uz fanfare donesemo zajedno sa Srbijom zakon o zaštiti jezika i pisma i da već dva dana nakon usvajanja u Narodnoj skupštini Republike koja je parlamentarna demokratija, taj zakon visi mački o repu. Dovoljno je da 9. januara zapjevamo “Pukni zoro” i malo glasnije ponavljamo Dodikove stavove i već smo se upisali u “branioce Republike”.

Banjaluka (u ovom slučaju centralna vlast) nema spomenik niti muzej Vojske i Otadžbinskog rata (Trebinje, npr. ima, tik uz Stari grad u epicentru turističkih zbivanja – što pokazuje različit nivo vrednovanja događaja), a nacionalni muzej u kojem se između ostalog nalazi i jasenovačka postavka – godinama prokišnjava.

Kada bi država, njene institucije, ustanove i funkcije bili oslobođeni kancera lažnih patriota, partokratskog kadriranja i posljedične neodgovornosti, korupcije i kriminala – da SARTR gostuje svaki dan – Republika Srpska bi opet stajala čvrsto kao stijena.

Ovako, neka se posvađani oko SARTR-a izmire sljedeće godine ako HVO bude slavio obljetnicu u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Džaba vrijeđanja i rasprave, ovdje ne postoji elita i plebs, svi smo u istoj “šumi” bez obzira šta ko o sebi mislio.

Doviđenja do sljedećeg tvita.

Mondo: Željko Svitlica