Gledaj slobodno

Dejan Lučka: Ali… Pa mi već imamo zakon o zaštiti od klevete!

Goruća tema je ona da će se u Krivični zakonik Republike Srpske ugraditi krivično djelo klevete

Goruća tema u javnosti proteklih par sedmica je ona da će se u Krivični zakonik Republike Srpske ugraditi krivično djelo klevete. U javnost je izašao i Nacrt zakona kojim se to želi učiniti, a za njim je došla i snažna reakcija medija, aktivista i pravnika.

Međutim, pored pravnih analiza, komentara i kritika, veoma je upadljiva jedna stvar. U javnosti se sa jedne strane pokušava stvoriti dojam da kleveta sada uopšte nije regulisana i da će njenim smještanjem u Krivični zakonik to napokon biti uređeno.

Ovo je u stvari jedna velika neistina. Naime, kleveta je kod nas već regulisana u okviru građanskog prava i to Zakonom o zaštiti od klevete Republike Srpske i ovaj mehanizam zaštite se upotrebljava i funkcioniše u našem sistemu. Pojedinac nije ostavljen na cjedilu i može da traži da onaj ko ga je oklevetao odgovara pred sudom.

Kakva je situacija bila ranije?

U Krivičnom zakoniku Republike Srpske iz 2000. godine kleveta je bila definisana kao krivično djelo u dijelu zakonika u kome su se definisala krivična djela protiv časti i ugleda.

Međutim, našao se način za efikasniji, bolji i po zaštitu slobode izražavanja mnogo primjereniji zaštitni mehanizam za povrede ugleda, putem građanskopravnog regulisanja.

Tako su ove krivične odredbe brisane već naredne godine, kako je u primjenu trebalo da uđe gorepomenuti Zakon o zaštiti od klevete. Zakon o zaštiti od klevete i Zakon o izmjeni Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim su brisana djela protiv časti i ugleda, objavljeni su u istom broju Službenog glasnika Republike Srpske početkom avgusta 2001. godine.

Time je Bosna i Hercegovina postala prva država Zapadnog Balkana koja je dekriminalizovala klevetu, uz naravno, naknadne zakone o kleveti na nivou Federacije BiH i Brčko distrikta.

Kakva je situacija danas?

Kao što već rekoh, trenutno je kleveta regulisana Zakonom o zaštiti od klevete Republike Srpske iz 2001. godine. Njime su se uredila ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog.

U ovom zakonu je definisano da je svako poslovno sposobno lice odgovorno za klevetu ukoliko prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. To lice je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

Kada je ovaj zakon studio na snagu, prve godine primjene su bile haotične, kako su odštetni zahtjevi u tužbama za klevetu bili enormno visoki, od traženja više desetina hiljada KM pa do onih milionskih, ali su vremenom oni postali umjereniji kako je sudska praksa obeštećenja ograničila na proporcionalnije iznose (od jedne do šest hiljada KM, i rijetko do 20.000 KM).

Ukratko rečeno: mi danas već imamo instrument za zaštitu od klevete i to kroz specifičan građanski postupak, koji je mnogo brži i efikasniji, čak i za onog ko je oklevetan, nego što je to krivični postupak.

U čemu je još problem?

Propisivanjem klevete u Krivičnom zakoniku dali bismo oružje javnim vlastima pomoću kojeg bi mogli eliminisati dio slobodnog izražavanja iz javnog prostora. Time bi se ograničavanje slobode izražavanja koristilo mimo svrhe zbog koje se može ograničiti sloboda izražavanja i služilo bi državi, grupama i pojedincima kao alat koji je usmjeren na poništavanje slobode izražavanja ili njeno ograničavanje u većoj mjeri od one koja je potrebna.

Od odnosa među pojedincima i građanskog postupka među njima pred sudom, u ispitivanje izražavanja bi se kriminalizacijom klevete direktno uključivala javna vlast, odnosno tužilaštvo, za čim apsolutno nema istinske potrebe.

Različita evropska i međunarodna tijela koja se bave ljudskim pravima kritikovala su i kritikuju izricanje krivičnih sankcija u slučajevima klevete. Ova kritika je ukorijenjena u strahovima da krivične sankcije, u poređenju sa građanskim postupcima imaju veći potencijal da generišu određeni odvraćajući efekat (čak i efekat zastrašivanja) na slobodu izražavanja.

Pored toga, kleveta koja se propisuje kroz krivične zakone, posebno je podložna zloupotrebama kako bi se ućutkali protivnici, kritičari i neistomišljenici. Mnoge studije relevantnih međunarodnih institucija, kao što su OSCE i Savjet Evrope, kao i praćenje grupa za slobodu medija ukazuju da se i dalje vode krivični slučajevi protiv novinara kao osveta za neželjene istrage ili komentare.

Ne samo kod nas u Republici Srpskoj/Bosni i Hercegovini, nego i u evropskim i svjetskim okvirima političari i javni zvaničnici su akteri koji najčešće ciljaju i nastoje da ućutkaju svoje kritičare zakonima koji propisuju stroge kazne za klevetu. To je jednostavno usud borbe za bolje društvo kroz slobodno istraživanje i izražavanje sa jedne strane, i nagona za stišavanje kritičkih glasova i ojačavanje sopstvene pozicije sa druge.

Veliki problem predstavlja i to da se krivično pravo od strane zakonopredlagača koristi na ovaj način. Naime, kada se ograničava sloboda izražavanja, njena ograničenja moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog postupanja i moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo ono delanje za koje je apsolutno neophodno da se ograniči. Dakle, ograničavanje slobode izražavanja, kroz u ovom slučaju Krivični zakonik, mora da dođe kao ultima ratio (posljednje sredstvo), i to onda kada nema blažih rješenja. Međutim, blaža rješenja kao što rekoh, već postoje, i to u okviru građanskog prava. Zbog čega onda postoji potreba da se propisuju teža rješenja koja mogu da prekomjerno ograniče slobodu izražavanja?

Trenutno se oni koji vrše klevetu, ukoliko izgube parnicu na sudu, obavezuju da plate novčanu nadoknadu drugoj strani, i nemaju iza sebe stigmu krivičnog djela, a u slučaju krivičnopravnog regulisanja i kažnjavanja za klevetu u obzir bi dolazila novčana kazna sa teretom krivičnog djela kojeg bi pojedinac nosio iza sebe, iz čega proizlazi da krivično kažnjavanje nije najmanje restriktivna mjera.

Ukoliko nadoknada štete zbog povrede ugleda u građanskom pravu i javna objava presude, što već imamo propisano, nisu dovoljne, šta nas onda sprečava da i mnoge druge stvari iz domena građanskog ili prekršajnog prava stavimo u Krivični zakonik i tako neopravdano proširimo kažnjavanje kroz krivičnopravni mehanizam, prateći logiku prvog a ne posljednjeg sredstva?

Takođe, zakoni, a naročito oni krivični, ne bi trebalo da nameću terete koji su nesrazmjerni učinjenom prestupu. Krivično sankcionisanje klevete bi upravo bilo teret koji je nesrazmjeran učinjenom prestupu. Time bismo mogli doći u situaciji da bi onaj ko koristi svoju slobodu izražavanja a tužilac ga zbog toga goni za klevetu, mogao biti društveno gledan kao jednako opasan kao onaj ko direktno širi mržnju i poziva na nasilje. To predstavlja potpunu devalvaciju principa pravičnosti i ujedno označava nesrazmjernost kažnjavanja u pogledu ozbiljnosti učinjenog djela. Koliko bi samo novinara, aktivista i ostalih građana bilo u strahu od osude, na makar minimalne novčane kazne, ukoliko bi kleveta bila krivično djelo kod nas?

Jasno je da ne postoji ni „hitna društvena potreba” za kriminalizovanje klevete. Građanski postupci vezani za klevetu uveliko traju već dvije decenije i počela se graditi određena praksa u tom smjeru. Međutim, ovdje se izgleda krije drugi rezon: ograničavanje kritike usmjerene prema predstavnicima različitih grana vlasti i ućutkivanje izražavanja koje nije saglasno sa kanonima političkog/partijskog puta.

Advokat koji se bavi pravom ljudskih prava Mark Stivens je veoma lijepo rekao da je kriminalizacija klevete pokušaj da se iskorijeni neslaganje, a sloboda izražavanja treba da omogući neslaganje. Ne mogu a da se, za kraj, ne složim sa njim.

Republika Srpska treba da bude otvoreno, pluralističko i demokratsko društvo u kome je svakome zaštićena sloboda izražavanja. Ali i društvo koje štiti prava, ugled i čast pojedinaca kroz proporcionalne mjere zaštite i mehanizme koji ne ograničavaju više nego što je potrebno osnovno ljudsko pravo na slobodu izražavanja. Kleveta u okviru Krivičnog zakonika ne daje doprinos u tom smjeru, nego cjelokupnu zajednicu vuče dalje od ovog ideala društva.

Dejan Lučka

Komentari

Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Idi na VRH