“Narodna” skupština Republike Srpske, krunski simbol našeg posrnuća, s nesmanjenom dosljednošću nastavlja da trasira put ovog društva u doba beščašća i mraka. Najnoviji, nažalost očito ne i poslednji, takav korak napravljen je sa tzv. “Zakonom o kleveti”.

Sve u ovom slučaju je do te mjere pogrešno i suludo da se opire bilo kakvom pokušaju racionalizacije. Ipak, ono što najviše budi jezu nije sam zakon; nije čak ni diletantizam i nepismenost njegovih autora; niti jalova opozicija nesposobna da konzistentno progovori; niti ćutnja kontuzovanog naroda i njegovih “intelektualaca”. Već nemišljena lakoća sa kojom su “narodni” poslanici izglasali ovo suludo rješenje. Lakoća koja ne ostavlja mjesta iluzijama i sumnji da će bilo kakva buduća zamisao vođe, ma kako morbidna bila, biti usvojena bespogovorno i sa slijepim ushićenjem.

Politički očaj ovog puta se osjeti i kao lični očaj. Čovjek ne mora biti Hegel da bi vidio otuđenje sulude moći koja radi nešto što je metafizički pogrešno, nesvjesna vlastite apsurdnosti. I masu indolentnih ljudi kojima je lakše da odu nego da progovore. “Republika” Srpska postaje sve više slična Markesovom izolovanom selu Makondu, u kome normalna ličnost ne može a da ne vidi sebe kao pukovnika Aurelijana Buendiju, čovjeka koji je “podigao 32 oružana ustanka – i sve ih izgubio”. Ili, još gore, na hipertrofiranu državu “Libriju” iz distopijskog filma Equilibrijum, koja propisuje svojim stanovnicima ne samo šta smiju reći, već i šta smiju misliti, i kako se mogu seksati.

Kao i u svakom totalitarnom režimu u njegovom klimaksu, otpor sistemu postaje unaprijed osuđen na neuspjeh, te stoga iracionalan.Već smo u nekoj od prethodnih kolumni napisali da najveći neprijatelji i “izdajnici” Republike Srpske nisu ni “Zapad”, ni SDA, ni NGO, LGBT itd, već oni koji od RS pokušavaju da naprave autokratiju, jednodimenzionalno i zatvoreno društvo sjevernokorejskog tipa. A da je najbolji način odbrane Republike njena demokratizacija, liberalizacija i stvaranje otvorenog društva.

Autokratija i zatvaranje će ugroziti, i možda u konačnici i uništiti Srpsku. No sve su to racionalni argumenti, koji u sukobu sa iracionalnom mašinerijom režima nemaju šanse. Nedostatak otpora ludim zakonima pokazuje da su energije odbrane Republike iscrpljene i da ih, izgleda, više ni nema. Moralni osnov postojanja Republike potrošio se u decenijama jeftinog populizma, nepotizma, korupcije, poltronstva, demagogije i jeftinog srbovanja.

Rezultat je jasan. Vrijeme buke zamjeniće doba tišine. Mukle tišine za nesaglasne, i cirkuske galame saglasnih koji će i dalje, kao autohipnotisani papagaji pritisnuti na repeat, ponavljaljati ono što kaže vođa.

Ali čovjek može biti u pravu i kada ćuti. U mračnom dobu koje slijedi najpametnije i jeste ćutati. Još pametnije je, za one koji imaju stomak za tako nešto, biti u redovima apologeta režima.

Istorija nas uči da nije pametno biti na nišanu lude imperije u vremenu njenog ropca, kada je paljba neselektivna a neprijatelji se vide na svakom koraku – od Ujedinjenih nacija, preko “Zapada” pa do “nevladinića” i LGBT. Prije restauracije Francuska Revolucija skliznula je u “Teror”. U kome su hiljade nedužnih masakrirane. Ne samo od strane “narodnog” režima, već i od hiljada anonimnih građana koji su požurili da u ime “revolucionarne pravde” prijavljuju sve one koji se nađu na putu njihove lične ambicije.

Buka: Aleksandar Savanović