Ovih dana u našem gradu nastupiće (nadajmo se) neobični umjetnik Božo Vrećo, čovjek koji je čovječanstvu podario prelijepu pjesmu „Ko li noćas miluje ti kosu“ otpjevanu anđeoskim glasom.

Međutim, ta sjajna vijest proizvela je iznenađujuću rekaciju: pojedini naši sugrađani našli su se uznemireni zbog tog gostovanja. Razlog njihovog nemira nije Vrećin prefinjeni glas, već način života. Što je eskaliralo do mjere da se sve glasnije zagovara zabrana nastupa tog umjetnika u našem gradu.

Nažalost, to je samo jedan od takvih zahtjeva za zabranom nastupa pojedincima čiji se lik ili djelo ne dopada našim dušebriznicima. Da bi dobili uvid u razmjere ovog cenzurisanja nije zgoreg da se podsjetimo šta smo sve u zadnje vrijeme uskratili sami sebi u našem, nekada otvorenom, gradu.

1. Koncert „Desingerica i pjugica“

Najsvježiji primjer je koncert nekakvih „Desingerica x pljugica“. Prvi čovjek našeg grada pokrenuo je pravu inkvizicijsku hajku na ove likove, ne libeći se da zaprijeti svima koji bi eventualno željeli da im iznajme prostor za nastup. Šta god mislili o ovim likovima, činjenica je da su prodali 4000 karata za nastup govori da je 4000 naših sugrađana željelo da prisustvuje njihovom nastupu. Gradonačelnik je dao sebi za pravo da uskrati ovim ljudima da ZA SVOJ NOVAC slušaju ono ŠTO ONI HOĆE. Već mogu slušati samo ono što im on dopusti.

2. Koncert Jala i Buba

Slična sudbina zadesila je svojevremeno i kontraverzni dvojac „Jala i Buba“. Pravi hit u njihovom slučaju predstavlja nevjerovatno obrazloženje, koje kao da je prepisano iz pravilnika neke totalitarne distopije: „takva vrsta muzike i performansa promoviše nasilničko ponašanje, prostituciju, upotrebu droge i oružja i sve ono što naše društvo ne treba da prihvati“ – kako je to u pravom gebelsovskom maniru objasnio Neven Stanić, gensek Ujedinjene Srpske. Šta god čovjek mislio o dvojcu Jala/Buba, činjenica da neki stranački gensek propisuje „vrstu muzike“ koju „naše društvo treba da prihvati“, je nedvosmisleno svjedočanstvo do koje mjere smo zastranili.

3. NeSklad

Da naši dušebrižnici nisu ograničeni samo na audio uticaje pokazuje nam sudbina dvije izložbe. Prva je umjetnički performans iz Galerije+: “ne(SKLAD) oslobođenih tijela” autora Darka Kačamakovića.

Ovaj zaista izvanredni performans – inače autorov master rad na godišnjoj izložbi Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, postavlja čitav niz suštinskih pitanja: od problema gojaznosti pa do odnosa mušarac-žena u kontekstu tjelesnosti.

Naši pak domaći cenzori, dušebrižnici i čuvari seljačke moralnosti, našli su se zgroženi činjenicom da se u sred našeg ćudorednog grada (inače nadaleko poznatog po moralnosti i vrlini) izlaže takva “golotinja”, pa su umjetnika prijavili za “narušavanje javnog reda”! Očito je da čuvari BL morala nikada nisu zavirili u neku od svjetskih galerija, inače bi tamo vidjeli da je nago ljudsko tijelo tema svake umjetničke epohe – od antike do danas. Sreća pa Mironov “Diskobol” ili Mikelanđelov “David” nije u BL, inače bi vrlo brzo bio pokriven i sklonjen od očiju javnosti.

4. “Šta da radimo sa svom ovom slobodom?”

Bolje sreće nismo bili ni sa izložbom Milene Ivić (takođe u Geleriji+) sa baš primjerenim i indikativnim naslovom: “Šta da radimo sa svom ovom slobodom?”

Vjerski fundamentalisti našli su se pogođeni načinom na koji umjetnica predstavlja hrišćanstvo, te su zaprijetili napadom na Galeriju+. Naočigled MUPa RS, i zahvaljujući pasivitetu nas banjalučana, ova prijetnja upotrebe sile protiv naših sugrađana urodila je plodom i izložba je nakon svega 18 sati povučena.

5. SARTR

Posebno je degutantan bio nedavni slučaj sa gostovanjem SARTR-a u našem gradu. Tada smo opet svjedočili da se armija dušebrižnika i fake patriota (koje inače nikada nisam vidio u publici u Narodnom pozorištu), podigla da odbrani Republiku Srpsku od frontalnog juriša glumaca iz Sarajeva. Zašto je ovo posebno gadan slučaj? Zato što smo tu imali priliku vidjeti na djelu tipičnu kombinaciju šovinizma, zatucanosti i lažnog patriotizma kakve inače prate kulturu cenzure u autokratskim sredinama.

6. Pride

Zabrane i represija protiv „nemorala“ proteže se i van područja umjetnosti i već je duboko zašla u sferu napada na građane koji ne dijele većinski svjetonazor. Najdrastičniji nedavni primjer je napad na LGBT aktiviste i histerične reakcije na najavu Prajde šetnje u našem gradu.

Uvijek budni čuvari našeg „tradicionalnog“ i „srpskog“ morala promptno su reagovali i isto veče napali LGBT aktiviste, a populistički političari jedva su dočekali da ih u tome podrže. MUP RS se i ovaj put ponašao u stilu „Ja nisam odavde“ i odprililke je reagovao kao da se nasilje događa u zabitima Bangladeša, a ne njima pred nosem.

Itd. Ovo je, nažalost, samo random napravljen spisak – stvarnost je mnogo gora. Stvar je kulminirala (zasad) sa tzv “Zakonom o kleveti” – kojim smo, ničim izazvani, sami sebi drastično ograničili slobodu govora. U svakom slučaju jasno je da više ne možemo govoriti o ovim stvarima kao izolovanim incidentima, već kao jednoj zlokobnoj tendenciji ka kulturi zabranjivanja i cenzure, i društvu jednoumlja.

Banjaluka moje mladosti je bila veseo i otvoren grad, u kome su svi ljudi, nevezano za njihove afinitete, stilove života i svjetonazore bili dobrodošli. Danas to postaje zatvorena zabit u kojoj možete biti samo ako slušate Baju Malog Knindžu ili Acu Lukasa. Ona sve više postaje kič i predmet sprdnje, jadno mjesto poput, recimo Pule, čiji gradonačelnik zabranjuje nastupe „narodnjaka“, jer, jadan kakav je, u svojoj gluposti u tome vidi kancerogeni srpski uticaj. Ili Beograda koji otkazuje nastup Dine Merlina. Ili Sarajeva koje otkazuje prikazivanje filma o četnicima. Sva zatvorena društva liče jedno na drugo kao jaje jajetu i primjenjuju iste metode.

Naročito je u ovom svemu zabrinjavajuće ponašanje naših vodećih političara. Ljudi koji budu izabrani da određeno vrijeme obnašaju neku javnu funkciju sve češće daju sebi za pravo da igraju ulogu moralnih cenzora i određuju šta je ”normalno”, “prirodno”, “dopušteno” itd. Iako nigdje u opisu njihovih funkcija, u Ustavu Republike Srpske pogotovo, ne stoji da oni imaju te ovlasti. Zato su to pravi uzurpatori koji pokušavaju da svoj vlastiti svjetonazor nametnu svima – čak i onim građanima Srpske kojima se taj svjetonazor ne dopada, ili im se čak gadi. Gradonačelnik BL i Predsjednik RS, kao i svi ostali koji ih u tim praksama slijede, trebali bi (a ako žele da poštuju Ustav RS – i morali) prihvatiti činjenicu da postoje mnogi građani BL i RS kojima se gadi Baja Mali Knindža, a dopadaju Jala&Buba. To što su ti građani (možda) manjina irelevantno je: bazična ljudska prava nisu podložna restrikcijama na osnovu volje većine. Ko god išta zna o Ustavu zna da svaka takva država, koja dopusti da većina određuje prava manjini, nije ništa drugo do puka tiranija. U ovom slučaju tiranija većine: Kao što jedan čovjek, ili manjina, mogu biti tiranin, tako to može biti i “većina”.

Buka: Aleksandar Savanović