BANJALUKA – SLAPP tužbe (Strategic Lawsuits Against Public Participation), kako su ovaj termin „skovali“ profesori Univerziteta u Denveru, Džordž Pring (George Pring) i Penelopi Kenan (Penelope Canan) u prevodu su strateške tužbe protiv javnog učestvovanja, a suštinski su to tužbe najčešće bogatih i moćnih s ciljem ušutkivanja javnosti koja se bavi pitanjima od javnog interesa.

Prvi na udaru ovih tužbi su novinari koji su, prema riječima glavne i odgovorne urednice „Oslobođenja“ Vildane Selimbegović, već odavno „jazavci pred sudom“ i kojima su, “sve dok je pravosuđe u raljama politike, progoni (pre)suđeni“.

„Meni je svejedno tuži li nas moćni političar, jaka korporacija ili obični polusvijet. Nama to znači sate i sate, da ne kažem dane i dane po sudnicama, procese koji traju li i traju, i koji naravno koštaju. Što se ‘Oslobođenja’ tiče, voljela bih naglasiti da mi sva reagiranja na naše tekstove ili priloge, s obzirom da smo integrirana redakcija pa imamo, osim lista i portala, i televiziju, uvijek objavljujemo. To se odnosi i na najave za tužbu, koje su svojevrsni pritisak, no nama je bitno da mi zbog tih prikrivenih pritisaka ne odustajemo od tekstova. I ako mi dozvoljavate malo iskrenosti, vrlo često kao glavna urednica uživam puštajući te (polu)pismene prijetnje, duboko uvjerena da one o svojim autorima govore jednako kao i mi o njima u tekstovima na koje reagiraju“, izjavila je Selimbegović.

Kovanica SLAPP na engleskom jeziku znači „šamar“, od kojeg kompletnoj novinarskoj zajednici u regiji bride obrazi, a opet dijelom je zbog vlastite nesolidarnosti sama kriva za to, mišljenja je urednica „Oslobođenja“.

„Zar nismo navikli na šamare? Koliko puta smo gledali najmoćnije domaće političare kako vitlaju novinama, vrijeđaju i prozivaju medije i novinare, drže nam lekcije o nedodirljivosti njihovih imanja, računa, vozila, supruga i djece? Oduvijek tvrdim da će tako biti sve dok novinari ne shvate da je esnafska solidarnost jedini način odbrane, čak i u našim uvjetima posvađanih i podijeljenih društava. Naš list ima dopisnike iz Beograda i Zagreba, ali i pored toga od prošle godine s kolegama iz srbijanskog ‘Danasa’ i crnogorskih ‘Vijesti’ svake sedmice radimo zajedničku temu i svake sedmice se iznova uvjerimo da koliko god se problem koji tretiramo drugačije rješavao u naše tri zemlje, u svakoj od tih priča zapravo vlasti šamaraju narod koji ih izdašno plaća. Hoću reći da kako god okrenemo, svi smo izgleda perverzno pristali na šamare“, navodi Selimbegović.

Ona je istakla da su razlike između tužbi npr. za klevetu, koja je odnedavno kriminalizovana u Republici Srpskoj ili SLAPP tužbi suštinski nevažne, već je bitno da je u pitanju prikriveni ili otvoreni pritisak koji se potom reflektuje na obustavu oglašavanja i, na koncu, neće samo važiti u RS već i u Federaciji BiH.

„Naše oglašivačko tržište je i bez toga svake godine sve manje i funkcionira kao kusur jakim marketinškim agencijama koje sjede u Zagrebu ili Beogradu, a mi, s obzirom da su nas političari isparcelizirali u svoje atare, urijetko zakukamo i na tome i završimo priču. Znate, kleveta je odnedavno kriminalizirana u RS-u, ali to naprosto znači da kabinet predsjednika RS-a koji je već zaplakao MUP-u RS-a, što sam ja doživjela kao izravnu prijetnju prije svih ‘Capitalu’ i Sinišu Vukeliću, ista sredstva ima na raspolaganju za mene ili bilo koji medij iz Federacije, jer se prodajemo i čitamo i na prostoru RS-a. A iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti na šta to liči: u Sarajevu sam, tužena od od jednog visokog dužnosnika 2014. godine, presudu da nisam kriva dobila prije mjesec i po. Pa sad vi računajte šta bi bilo da jesam, iako je u FBiH kleveta i dalje dekriminalizirana. Sve dok je naše pravosuđe u raljama politike, nama su progoni (pre)suđeni“, zaključila je ona.

Cilj SLAPP tužbi je cenzura
Danijal Hadžović, urednik političke rubrike u sarajevskom „Dnevnom avazu“, koji je 2021. godine isplatio najveću odštetu za SLAPP tužbu u BiH, naglasio je da su ciljevi ovakvih tužbi najjednostavije rečeno – cenzura.

„Cilj SLAPP tužbi je cenzura, zastrašivanje i gušenje javne kritike , najčešće prema vlasti ili kompanijama, na način da vas se optereti procesom i troškom pravne odbrane dok ne odustanete od kritike ili protivljenja. Cilj je upravo to da vas se godinama iscrpljuje i zastrašuje, dok se ne predate. Nevjerovatno je i apsurdno da se sudski predmeti uopće mogu toliko godina povlačiti po sudovima i da onda, u konačnici, vi kao medij, ako budete osuđeni, morate pored kazne plaćati i sve te troškove suđenja. To je klasično iživljavanje i teror države nad vama. A ako uzmete u obzir da je dobar dio sudova ovdje pod direktnom političkom kontrolom, onda je jasno da je to efikasno sredstvo koje koriste vlasti i tajkuni povezani s njom da probaju ušutkati svoje kritičare“, smatra Hadžović.

Njegova medijska kuća na vrijeme je platila odštetu za duševnu bol tužiteljici u pomenutom procesu vođenom protiv “Dnevnog avaza”, objavila je presudu u novinama, doduše u nešto manjem formatu od traženog, kao i sve sudske troškove, a ipak je 12 godina kasnije naplaćena basnoslovna svota od 212.000 KM (oko 108.000 evra).

„Pa to vam pokazuje apsurd države u kojoj živimo i sistema na kojem se ona zasniva. Dakle, nakon što ste isplatili odštetu od tih nekih 2-3 hiljade maraka, nakon 12 godina vam se, za svih tih 12 godina, izračunaju penali za navodno neprovođenje presude, tj. za banalni propust što je presuda objavljena u manjem formatu nego što je propisano. A vi ste u tih 12 godina objavljivali desetine hiljada novih tekstova i promijenili stotine ljudi u redakciji. Oni sada ispaštaju i u pitanje im dolazi egzistencija za nešto što je bilo prije 12 godina, zato što se sud sad sjetio da tako sada odluči?! Šta je to nego klasično iživljavanje nad medijima, demonstracije sile i pokušaj da vas slome“, ističe Hadžović.

Identičan cilj ima, prema njegovom mišljenju, i nedavno usvojena kriminalizacija klevete u RS, koja će dovesti do slamanja svih „malih“ medija, kritički raspoloženih prema vlastima.

„Mislim da zakon koji je donesen u RS o kriminalizaciji klevete koji uvodi drakonske kazne ima za cilj upravo slamanje svih malih medija koji se kritičke odnose prema režimu u RS, s obzirom da većina onih velikih već služi vlasti. Ovakvi zakoni i ovakvi potezi pokazuju pravo lice vlasti u BiH – to svakako nije demokratsko, nego autokratsko lice. Oni ne mogu prihvatiti kao realnost da mediji imaju pravo na svoj stav i kritičko izvještavanje o njima te koriste sve moguće vanzakonske, ali i zakonske mehanizme da preko države, kojom oni sami upravljaju, minimiziraju ili čak potpuno unište svako kritičko mišljenje ili objektivno izvještavanje o radu vlasti. Država često služi kao sredstvo vladajućim strukturama za utjerivanje straha njihovim neistomišljenicima. A sad samo zamislite kakva bi tek situacija bila i pod kakvim bi novinari pritiscima i terorom živjeli da ovdje nije toliko jak utjecaj SAD i Evropske unije. Bila bi to vjerovatno država nalik Lukašenkovoj Bjelorusiji“.

OSCE-a o SLAPP tužbama: Eskalacija broja SLAPP tužbi, odraz je ukupnog urušavanja određenih temeljnih prava i sloboda

SLAPP tužbe, kao takve, nisu precizirane zakonima koji se primjenjuju u BiH, a postojeći zakonski okvir kojim se reguliše pitanje klevete može biti zloupotrebljen na isti način, u svrhu ograničavanja slobode izražavanja. Takvo stanje naročito je relevantno u svjetlu nedavno usvojenih retrogradnih izmjena i dopuna Krivičnog zakonika RS kojim se kleveta ponovno svrstava u red krivičnih djela.

Osim toga, SLAPP tužbe opterećuju pravosuđe. Podnosioce tužbi veoma često ne zanima ishod postupka, koliko ih zanima iscrpljivanje resursa tuženih i sprečavanje objelodanjivanja određenih informacija za vrijeme trajanja postupka. Zbog toga podnosioci tužbi namjerno odugovlače postupak, zloupotrebljavajući pri tome sve raspoložive zakonske mehanizme.

U svom Specijalnom izvještaju pod nazivom: „Pravno uznemiravanje i zloupotreba pravosudnog sistema za napad na medije“ , predstavnica OSCE-a za slobodu medija nadležnim organima svih država članica OSCE-a ponudila je preporuke koje bi mogle dovesti do smanjenja broja SLAPP tužbi i ograničavanja njihovih posljedica. Jedna od njih je da „mogući iznos naknade štete koji se dodjeljuje u parničnom postupku za klevetu treba da bude proporcionalan, kako bi se spriječio mogući efekat zastrašivanja novinara i medijskih radnika ugrožavanjem njihove ekonomske egzistencije.“

Prema mišljenju predstavnice OSCE-a za slobodu medija, nadležni organi trebali bi razmotriti dodatne oblike zaštite za novinare i ostale medijske radnike, kojima bi bila umanjena opterećenja uzrokovana sudskim postupcima i tužbama.

Hadžović smatra da će SLAPP tužbe najviše da doprinesu uništavanju „malih“ medija posebno zbog finansijskog iscrpljivanja.

„To je direktno igra finansijskog iscrpljivanja. Advokati koštaju, a posebno dobri advokati koštaju. Ti procesi se godinama povlače po sudovima. E sad, zamislite neki mali medij koji ostvaruje svega nekoliko hiljada maraka prihoda mjesečno i koji dobar dio tih prihoda mora potrošiti na advokata. U slučaju više takvih tužbi, oni bi nužno morali staviti ključ u bravu, čak i u slučaju da dobiju te slučajeve na kraju, to vam neće puno koristiti, jer su vam onemogućili pravo na rad i niko vam neće biti dužan ništa nadoknaditi što vam je uništio posao. Dakle, tužbe su odličan način ne samo pritiska nego i uništavanja svih ‘malih i neposlušnih’ u ovom društvu koji se usuđuju kritikovati velike i moćne“, rekao je Hadžović i dodao da bi „apsolutno podržao inicijativu da Bosna i Hercegovina donese zakonsku regulativu koja bi onemogućila SLAPP tužbe ili barem regulisala nekakav balans između ekonomske snage medija, javnog interesa i prava na obeštećenje“.

„To ne samo da je potrebno, nego i nužno. Prije svega, mislim da je neophodno ograničiti rok zastare unutar kojeg se sudski proces mora završiti i tako ograničiti troškove i naknade. Također, kazne bi svakako trebale biti prilagođene snazi medija, u smislu da izrečena kazna ne može biti veća od određenog procenta prihoda koji neki medij ostvaruje. Isto tako, po pitanju dugovanja, mislim da bi trebalo donijeti rješenje po kojem uračunate kamate ne mogu biti veće od glavne kazne. Upravo po tom osnovu ‘Avazu’ su nakon 12 godina nakupili preko 200 hiljada maraka kazne“, zaključuje novinar i urednik sarajevskog lista.

I advokat iz Sarajeva Nedim Ademović smatra da su SLAPP tužbe alat u rukama moćnika u borbi protiv demokratije, a posebno protiv novinara i medijske zajednice.

„To i jeste suština ove vrste tužbi protiv svih lica koja su društveno angažovana u cilju analize, kontrole i kritikovanja javne vlasti. Naime, javna vlast, u nedovoljno izgrađenim demokratijama i pravnim državama, na principijelnom nivou, ne prihvata činjenicu da je društvo na suprotnoj strani do države, neka vrsta njegovog antipoda. Javna vlast ne voli transparentnost, posmatranje, analize, kritiku i sl. Njima su svi oni koji to rade, na neki način, nepoželjni i trebaju se ušutkati, skloniti, pa i uništiti. Da bi to uradili, vrlo često, javna vlast zloupotrebljava tužbu, kao pravno sredstvo, protiv takvih lica, pa ih opterećuju psihički, finansijski, vremenski da se brane u apsolutno arbitrarnim predmetima. Još, ako na trećoj strani imate sudove koji to ne prepoznaju, posljedice mogu biti zaista teške“, kazao je Ademović.

Prema njegovim riječima, najčešća meta napada su mediji i novinara “koje ne nazivaju bez raloga ꞌjavni psi – posmatračiꞌ i koji se finansijski i psihički maltretiraju i pokušavaju ušutkati”.

„Kada uzmete u obzir finansijsku snagu medija i novinara u BiH, a što je osnov za nezavisnost, jasno vam je šta znači samo jedan sudski postupak protiv novinara, koji, ako izgubi spor zbog izmišljene klevete, mora sa sudskim i advokatskim troškovima platiti najmanje 10 hiljada KM. Tko to danas u BiH može izdržati na nogama? A da ne pominjemo sav stres, predfinansiranje, maltretiranje i što još ne, dok se ne izrekne pravosnažna presuda. Prema tome, nužno je da se finansijska situacija, prije svega, medija popravi i da se na neki način, ako ne preko države, onda putem etabliranih društvenih puteva, kao što je sindikalizam, nevladin sektor i sl. ojača odbrambena moć novinara i medija kako bi se amortizovao udar na pojedinca i prenio napad na sistem odbrane. Osim toga, morala bi se, na neki način, barem pokušati uvesti prekršajna odgovornost za osobe koje svjesno tužbu koriste kao sredstvo ušutkavanja društveno aktivnih lica. To nije lako, ali nije nemoguće. Međutim, bitno je i da se novinarstvo digne na viši nivo. Ima puno grešaka, početničkih propusta koji tužbe čine osnovanim zbog neprofesionalizma novinara, nepoštivanja struke i etike itd“, navodi on.
Ademović je tokom advokatske karijere imao mnogo predmeta u kojima je branio „sedmu silu“, optuženu zbog prava na vlastito mišljenje.

„Mi, kao ured, ne samo ja, imamo dugogodišnju sistemsku saradnju sa medijskim kućama, udruženjima novinara i organizacijama koje se bave istraživačkim novinarstvom. Naravno, odmah shvatite da se određeni posebno istaknuti i angažovani novinari često bombarduju tužbama. To su dramatične situacije u ličnim životima ljudi. Koliko god ste uporni i imuni na to, pokušavate sebi racionalizirati stvari, toliko se kad-tad umorite, iscrpite i odstupite od svoje agende. Najčešći slučajevi u praksi tiču se tužbi protiv mišljenja novinara, za koja novinari, koliko god mišljenja bila šokantna, iritantna, pa i uvredljiva, novinar ne može da odgovara. Mišljenje je mišljenje, a ne iznošenje činjenica. Svako, ali svako ima pravo da ima svoje mišljenje, slagali se mi ili ne, mislili da je ono pametno ili glupo, osnovano ili ne. Druga stvar, koja se često stavlja neosnovano na teret, jesu tužbe zbog, navodno, tajnog snimanja. Pa, svako ima pravo da snima svoj vlastiti razgovor, a posebno da koristi snimak da bi se zaštitio od napada javne vlasti. I ovo je odraz nerazvijenih društava, jer se prava i slobode normiraju ili tumače na antidemokratski način. Stvari se stavljaju na glavu, umjesto na noge. A, da vam dam i kontra-primjer, gdje novinari najčešće nastradaju u postupku zbog početničkih grešaka, a to je kada, prije objave članka, propuste dati priliku osobi o kojoj pišu da se izjasni i kaže šta ima za reći. To je tako banalna stvar, uči se na prvoj godini žurnalizma, a bitna s tačke gledišta slobode govora i slobode medija. Pravo na odgovor je, recimo, u SAD Ustavom zagarantovano. Ne možete o nekom pisati a da mu ne date šansu da se izjasni. Na čitaocu je da dobije i jedno i drugo. U tim situacijama je tužba osnovana, jer je povrijeđena procedura objave koliko god priča bila kredibilna“, naglasio je Ademović.

Nebojša Šatara /Autonomija