Malo šta je toliko nepristojno i neprijatno poput beskonačnih monologa koje pojedini godinama drže o sebi samima. Mogu oni da pričaju o čemu god žele, imaju i misao i glas i publiku, ali uvijek biraju da govore samo o sebi. Njima sve počinje i sve završava s njima samima. Oni su jedina mjera sa kojom su spremni da se mjere. Njihov samozadovoljni lik stoji na početku i na kraju svake njihove rečenice, parole, uzvika. Kao da ne umiju da misle ako ne misle iz sebe.

Svako bi normalan digao i glavu i glas nakon što je predsjednik Republike Srpske iz kabineta i sa fiksnog telefona nazvao novinarku N1 televizije Snežanu Mitrović da bi psovkama i uvredama rekao šta misli o njoj i njenom izvještavanju. Ako ne smiju da dignu glas, morali bi dići glave. Ako ne mogu da dignu glave, valjalo bi da dignu glasove. Nije Snežana češljani pamuk pa da ne zna da odgovori, ali ne radi se o tome.

Jednoćelijski politički organizam koji obavlja funkciju predsjednika Republike Srpske ne umije drugačije nego drsko, bahato i nevaspitano. On može samo tako i nikako drugačije i tu zaista više nema šta da se kaže. Ali, čim predsjednik potegne motiku na neposlušne novinar(k)e, odmah se javi hor odanih dječaka i djevojčica koji ga upozore da mu motika nije najbolje nasađena i da je valja ostaviti preko noći u vodi da zabrekne.

Na čelu tog bataljona ponosno marširaju goropadni gremlini kojima nikako nije jasno zašto je sila novinara stala uz Snežanu, ali ne i uz njih kada ih je onomad napao federalni politički faktor. Oni ne mogu da se pomire s tim što su se novinari sastali na Trgu Krajine nekoliko sati nakon što je policija oduzela telefon Nikoli Morači, a nisu se okupili kada su njih proganjali stranci. Njima ne ide u glavu zašto se zbog dva izgrebana novinarska automobila postavljaju mnoga pitanja, baš kao što im ne ide u glavu zašto niko nikoga ne pita ništa o njihovim bolovima, ranama i ožiljcima.

Prvo: u ovoj zemlji niko ne napada i ne vrijeđa novinare više i češće nego Dodik. On u toj disciplini ima i zlatnu i srebrnu i bronzanu medalju. Njegovo je i specijalno priznanje žirija za trud. Kada bi se, od Daytona do danas, na jednu gomilu sabrali svi koji su napadali i vrijeđali novinare u oba ova nesrećna entiteta i jednom distriktu, njihovih uvredâ i napadâ bi bilo sedam puta manje nego Dodikovih. Ostali su sporadični, Dodik je konstantan. Za jaukoviće ta činjenica nije od presudnog značaja.

Drugo: prijetnje na društvenim mrežama se više i ne broje u prijetnje. Nema novinara kojem nije prijetio neki četnik sa Sokoca, neki ustaša iz Ljubuškog i neki mudžahedin iz Zenice. U mom inboksu i dalje stoje poruke Almira Jakupovića, Džana Milkića, Harija Safića i ostalog bašibozuka koji me kleo uzduž i poprijeko. I šta? Ništa. Prijetnje stranačkih botova i anonimnih siledžija su tugine tuge tuga. Mreže su takve kakve su, to je punokrvni Mordor, a u Mordoru nema liciderskih srca i šarenih broševa. Kroz Mordor se ide sa pjesmom na usnama ili se na ­to pogano tlo stopalo ne spušta.

Treće: novinare koji su izabrali da objašnjavaju i opravdavaju umjesto da izvještavaju i kritikuju većina kolega i ne broji u kolege. Manje je bitno da li je to i zaista tako, ali je tako. Ko će braniti novinare koji pristaju na to da im stranački portparoli odobravaju i sređuju tekstove? Ko će potezati sablju damaskiju zbog onih koji su prihvatili da budu partijski vojnici trećeg reda na neprijateljskoj zemlji? Neće niko. Oni koji dođu na Trg Krajine, dođu zato što vjeruju da su napadnuti novinari, a ne redakcijski skorojevići kojima se dva puta podvlači šta da pitaju, a tri puta šta da ne pitaju.

Džaba naričete. Uzalud jecate. Kome se žalite? Drugima držite pridike iz morala dok generalnom sekretaru stranke nosite košuljicu za Dnevnik na odobravanje. Drugima govorite kako da rade dok potpredsjednika stranke pitate čime da otvorite i čime da zatvorite popodnevne vijesti. Ne znate šta ćete sa informacijom dok vam je iz kabineta ne objasne. Čitate ono što vam drugi pišu, pišete ono što vam drugi diktiraju. Taman vam je tu i zaštita. Ako vas nije sramota.

Oslobođenje: Goran Dakić